Naftni šok niko nije očekivao: Hormuški moreuz pod rizikom

U ovom pregledu analiziran je naftni šok koji niko nije očekivao i njegove posljedice po svjetsko snabdijevanje. Fokus je na zalihe koje bi jedna država ili sistem mogao da koristi prije nego što fizička nafta nestane, te na brojke koje sada postaju jednako važne kao i cijene izražene u dolaru.

Japan raspolaže sa 254 dana zaliha: 146 dana u državnim rezervama, 101 dan u privatnim zalihama, a ostatak sedam u zajedničkim skladištima sa zemljama proizvođačima; sistem je izgrađen poslije 1973. godine kada je Japan naučio šta znači ostati bez nafte i bez plana. Južna Koreja ima približno 200 dana ukupnih zaliha.

Američke strateške naftne rezerve obuhvataju oko 415 miliona barela u slanim pećinama duž obale Meksičkog zaliva, odnosno 58 odsto kapaciteta, što je otprilike 20 dana ukupne potrošnje. U svih 32 zemlje članice Međunarodne energetske agencije javne rezerve iznose 1,2 milijarde barela, uz još 600 miliona u industrijskim zalihama. Sve je to proračunato za uobičajene vanredne situacije, ne za scenario u kojem svaka azijska rafinerija traži zamjenske barele dok brodovi izbjegavaju čitav jedan okeanski region.

Prošlog petka Fatih Birol, direktor IEA, rekao je da nema planova za zajedničku akciju i da na tržištu ima dovoljno nafte. Do nedjelje uveče ministri G7 već su bili na hitnom sastanku i odlučili da razmotre oslobađanje 300 do 400 miliona barela, što je najveće predloženo oslobađanje u 52 godine istorije agencije. To je oborilo cijenu Brent nafte 11 odsto u roku od sat jer su ulagači reagovali prije nego što je ijedan barel napustio skladište.

Dok su riječi bile fokusirane na figuru, održivost sistema ostaje predmet diskusije: Hormuški moreuz zatvoren, a zaobilazne rute dodaju 12 do 14 dana svakom putovanju iz Persijskog zaliva prema Aziji. Prema procjenama, skoro 800 velikih tankera VLCC nosi oko dva miliona barela i plovi unaprijed utvrđenim rasporedom; slobodnih brodova nema, a iznajmljivanje jednog sada košta oko 436.000 dolara dnevno. Saudijska Arabija kroz svoj istočno-zapadni naftovod može da pošalje do sedam miliona barela dnevno do Crvenog mora, dok naftovod Habšan-Fudžejra u Ujedinjenim Arapskim Emiratima dodaje još 1,5 miliona.

Ukupan kapacitet za zaobilaženje moreuza iznosi 8,5 miliona barela dnevno, naspram 20 miliona koji svakodnevno prolaze kroz Hormuški moreuz, dok Irak, Kuvajt, Katar i Bahrein nemaju ni alternativne rute, niti plan B. Južna naftna polja Iraka proizvodila su 4,3 miliona barela dnevno prije rata, a sada su smanjila proizvodnju na 1,3 miliona barela, za što razlog nije rat u IRanu, već to što su skladišta puna i što tankeri ne dolaze, pa nafta ima, samo ona nema priliku da bude transportovana.

Situacija u Pakistanu je već neko vrijeme veoma komplikovana, jer oko 80 odsto nafte uvozi, a devizne rezerve pokrivaju otprilike tri mjeseca uvoza u dobrim okolnostima.

Pored toga, sirova nafta mora biti prerađena prije nego što bilo ko bude u mogućnosti da je koristi, a rafinerije nijesu međusobno zamjenjive. Rafinerija u Južnoj Koreji optimizovana za saudijsku laku naftu ne može jednostavno preći na nigerijsku sirovu naftu bez tehničkih prilagođavanja i gubitaka u proizvodnji, što bi značilo nekoliko sedmica ili mjeseci dodatnih poremećaja. Gotovo svaka rafinerija u Japanu, Tajvanu i jugoistočnoj Aziji izgrađena je uz pretpostavku da će nafta iz Persijskog zaliva uvijek biti dostupna. Ta pretpostavka sada postaje osnov problema.

Sa druge strane, Sjedinjene Države danas proizvode više nafte nego bilo koja zemlja u istoriji i to 13 miliona barela dnevno, a Američka uprava za energetske informacije ranije je prognozirala 13,6 miliona u ovoj godini. Ipak, cijena goriva je prošle sedmice prešla 4,5 dolara po galonu, jer se cijena nafte globalno određuje prema najopterećenijoj tački u sistemu. Iako je riječ o ponudi iz lokalne proizvodnje, kada se Hormuški moreuz zatvori cijene skaču i u Kušingu u Oklahomi, jer svaki kupac na svijetu tada agresivnije konkuriše za svaki raspoloživi barel i onda kada on ne dolazi iz Zaliva. Za američku naftu ne postoji bilo kakav oblik domaćeg popusta samo zato što nikada ne prolazi kroz Hormuški moreuz, jer se WTI nafta cijeni prema Brent nafti, a Brent se cijeni prema krizi.

Trampova administracija provela je godinu dopunjavajući stratešku naftnu rezervu na 415 miliona barela nakon što ju je administracija Džoa Bajdena spustila na najniži nivo u posljednjih 40 godina. U roku od nekoliko dana Vašington se pridružio G7 planu za oslobađanje 300 do 400 miliona barela, doslovno poništavajući cjelogodišnji efekat povećanja rezerve, a ako je riječ o poremećaju od 20 miliona barela dnevno, ovim se „kupuje“ približno 20 dana. Američki finansijski sistem decenijama je naviknut na to da probleme sa slabim izvozom i nelikvidnošću jednim potezom rješavaju Federalne rezerve. Međutim, podizanje kamatnih stopa ne mijenja stanje na naftnom tržištu i tu se dometi magičnih rješenja završavaju.

Prema procjeni Američke uprave za energetske informacije za ovu sedmicu, ako se cijena nafte bude zadržala na nivou iznad 95 dolara, inflatorni rast u SAD će ponovo biti ubrzan u odnosu na januarskih 2,4 odsto. Petogodišnja inflaciona očekivanja dostigla su najviši nivo od početka 2023, a Federalne rezerve sastaju se sljedeće sedmice. Hormuški moreuz je i dalje zatvoren. Osiguravajuća kuća Lloyd's povukla je pokriće za ratni rizik. Globalni energetski sistem izgrađen je na pretpostavci da će Hormuški moreuz uvijek biti otvoren. Skoro pola vijeka prijetnji da to neće zauvijek ostati tako bilo bi s vremena na vrijeme izrečeno, zabilježeno i zaboravljeno, a svaki ugovor o snabdijevanju, svaka investicija u rafinerije i svaki finansijski model tu pretpostavku uzimali su kao noseći element koji niko nije crtao u planovima jer se nikada nije pomjerao. Sada je, ipak, pomjeren, stavke na računu za to otkriće još se sabiraju, a današnja cijena nalazi se negdje između prvog računa i konačnog iznosa koji bi ubrzo trebalo da bude poznat.