Prodajemo struju kao sirovinu dok propuštamo ekonomiju budućnosti

Kada se govori o data centrima, većini ljudi to zvuči tehnički i udaljeno. Serveri, mreže, podaci. U stvarnosti, to je infrastruktura u kojoj žive digitalne usluge koje svakodnevno koristimo. Tamo rade sistemi državne uprave, firmi, banaka i aplikacija. Tamo se čuvaju podaci i izvršavaju digitalni procesi. Sve to funkcioniše zahvaljujući struji.

Kako ističu stručnjaci, kada kilovat sat prodamo za devet centi, a neko drugi na toj istoj energiji zaradi tri puta više, problem nije u tržištu nego u nama. Najlakše je to razumjeti kroz poređenje sa drvetom. Ako iz šume izvezemo balvan, prodali smo sirovinu. Ako od tog drveta napravimo sto ili ormar, prodali smo gotov proizvod koji vrijedi više. Razlika nije u drvetu nego u odluci šta ćemo sa njim uraditi.

Slično je i sa električnom energijom. Kada struju prodamo na tržištu, dobili smo berzansku cijenu robe. Kada tu istu struju potroši data centar, ona postaje dio digitalne usluge koja ima znatno veću tržišnu vrijednost. Cijena električne energije na evropskim berzama tokom 2025. godine jasno pokazuje koliko ta vrijednost varira. Na primjer, na Nord Pool tržištu bilo je dana kada je zbog velike proizvodnje i niske potražnje cijena padala na minimalne ili čak negativne vrijednosti, dok je u periodima povećane potrošnje rasla višestruko, prelazeći i 250 eura po megavat satu.

To znači da cijena energije direktno zavisi od odnosa ponude i tražnje i da je najniža upravo onda kada je energije najviše na tržištu. U takvom okruženju, prodati struju kao sirovinu znači prihvatiti berzansku volatilnost, dok njeno pretvaranje u uslugu znači stvaranje stabilnije i veće vrijednosti. Na razvijenim tržištima kolokacioni data centri energiju koju troše za korisnike često naplaćuju između dvadeset pet i trideset centi po kilovat satu, jer u toj cijeni nijesu samo kilovati, već sigurnost napajanja, rezervni sistemi, hlađenje, nadzor i garantovan rad bez prekida.

Digitalna usluga ima višestruko veću tržišnu vrijednost od same energije kao robe. Ako kilovat sat vrijedi devet centi kada ga izvezemo, a tri puta više kada ga pretvorimo u uslugu, onda ovo više nije energetska tema nego razvojna odluka. Na tržištu ne važi pojednostavljeno pravilo da je uvijek bolje izvoziti nego uvoziti. Ako energiju izvezemo, dobili smo tržišnu cijenu robe. Ako je uvezemo po sličnoj ili nižoj cijeni u periodima kada je tržište zasićeno, a kroz digitalnu infrastrukturu stvorimo proizvod veće vrijednosti, tada uvoz nije slabost nego poslovna logika.

Data centri su važni i za elektroenergetski sistem jer troše struju ravnomjerno, danju i noću. Takva potrošnja je predvidljiva i stabilna. Stabilan veliki potrošač znači stabilniji prihod i manji rizik za proizvođača. Izgradnja takvih objekata podrazumijeva i ulaganja u mrežu, trafostanice i priključke, što dugoročno koristi i drugim potrošačima odnosno građanima.

Ova tema ima i vrlo konkretnu vezu sa svakodnevnim životom. Mnogo se govori o digitalizaciji javne uprave, elektronskim servisima i online zahtjevima. Ipak, bez pouzdane infrastrukture sistemi rade sporo ili nepouzdano. Formular se popuni elektronski, ali se na kraju i dalje traži papir na šalteru. Kada državni i javni digitalni servisi rade u sigurnom i pouzdanom data centru, digitalizacija postaje stvarna.

Usluge su brže, dostupnije i pouzdanije, a potreba za odlaskom na šalter se zaista smanjuje. Za lokalnu zajednicu to ne znači hiljade radnih mjesta kao u velikoj fabrici, ali znači kvalitetna stručna radna mjesta i razvoj znanja. Inženjeri, tehničari, operateri i stručnjaci za bezbjednost prate ovu industriju. Oko nje se razvija krug pratećih usluga i novih kompetencija.

Na kraju, pitanje nije da li imamo energiju. Pitanje je šta od nje pravimo. Razlika između zemlje koja izvozi kilovate i zemlje koja izvozi digitalne usluge nije u količini struje nego u odluci da li ćemo ostati ekonomija sirovina ili postati ekonomija znanja.