Struja kao sirovina ili digitalna usluga: ključna odluka za ekonomiju

U crnogorskoj ekonomiji se postavlja važno pitanje: šta radimo sa električnom energijom koju proizvodimo? Kada kilovat sat prodamo za devet centi, a neko drugi na toj istoj energiji zaradi tri puta više, problem nije u tržištu nego u nama.

Kada govorimo o data centrima, većini ljudi to zvuči tehnički i udaljeno, ali u stvarnosti, to je infrastruktura u kojoj funkcionišu digitalne usluge koje svakodnevno koristimo. Tamo se čuvaju podaci i izvršavaju digitalni procesi koji su od suštinskog značaja za rad državne uprave, firmi i banaka.

Razlika između prodaje struje kao sirovine i njene transformacije u digitalnu uslugu može se razumjeti kroz poređenje sa drvetom. Ako iz šume izvezemo balvan, prodali smo sirovinu. Međutim, ako od tog drveta napravimo sto ili ormar, dobijamo gotov proizvod koji vrijedi mnogo više. Suština je u odluci šta ćemo uraditi sa energijom koju imamo.

Cijena električne energije na evropskim berzama tokom 2025. godine pokazuje kako ta vrijednost varira. Na primjer, na Nord Pool tržištu, cijene su padale na minimalne ili čak negativne vrijednosti zbog velike proizvodnje i niske potražnje, dok su u periodima povećane potrošnje rasle i prelazile 250 eura po megavat satu. To jasno ukazuje da cijena energije direktno zavisi od odnosa ponude i tražnje.

Prodaja struje kao sirovine prihvata berzansku volatilnost, dok njeno pretvaranje u uslugu stvara stabilniju i veću vrijednost. Na razvijenim tržištima, data centri energiju često naplaćuju između dvadeset pet i trideset centi po kilovat satu, jer ta cijena uključuje sigurnost napajanja, rezervne sisteme i hlađenje. U tom kontekstu, digitalna usluga ima višestruko veću tržišnu vrijednost od same energije kao robe.

Ukoliko energiju izvezemo, dobijamo tržišnu cijenu robe. Međutim, ako je uvezemo po sličnoj ili nižoj cijeni u periodima kada je tržište zasićeno i kroz digitalnu infrastrukturu stvorimo proizvod veće vrijednosti, tada uvoz postaje poslovna logika.

Data centri su važni i za elektroenergetski sistem jer troše struju ravnomjerno, danju i noću, što omogućava predvidivu i stabilnu potrošnju. Izgradnja ovih objekata podrazumijeva i ulaganja u mrežu, trafostanice i priključke, što dugoročno koristi i drugim potrošačima.

Ova tema ima konkretne veze sa svakodnevnim životom. Bez pouzdane infrastrukture, sistemi javne uprave rade sporo ili nepouzdano. Kada digitalni servisi rade u sigurnom data centru, usluge postaju brže, dostupnije i pouzdanije, čime se smanjuje potreba za odlaskom na šalter.

Za lokalnu zajednicu, to ne znači hiljade radnih mjesta kao u velikoj fabrici, ali znači kvalitetna stručna radna mjesta i razvoj znanja. Oko data centara se razvija krug pratećih usluga i novih kompetencija.

Na kraju, pitanje nije da li imamo energiju. Pitanje je šta od nje pravimo. Razlika između zemlje koja izvozi kilovate i one koja izvozi digitalne usluge nije u količini struje, nego u odluci da li ćemo ostati ekonomija sirovina ili postati ekonomija znanja.