EPCG: Umjesto struje „prodaju“ budućnost

Zašto niko više ne pominje novac zatečen krajem 2020. na računima EPCG, ni godišnju zaradu koju je trebalo da donese gašenje proizvodnje u Kombinatu aluminjuma? Baš kao ni u međuvremenu uzete kredite za investicije i održavanje likvidnosti Elektroprivrede. Ništa novo u Elektroprivredi Crne Gore, obavijestili su javnost, neki dan, iz vrha najveće državne kompanije. „U ovom trenutku nema najava, niti okolnosti koje bi ukazivale na promjenu cijene električne energije“, kazao je Milutin Đukanović, predsjednik Odbora direktora EPCG i funkcioner NSD u razgovoru za jedan ovdašnji portal.

Da li je baš tako? Pođimo od tvrdnje koja je postala centralna tačka komunikacije Đukanovića sa javnošću još od kako je političkim dogovorom o podjeli rukovodećih državnih funkcija po dubini, krajem 2020, imenovan za prvog čovjeka EPCG. „Pitanje cijene električne energije za nas nikada nije isključivo poslovno ili tržišno pitanje“, ponavlja i u intervjuu za Regionpress.me. „Naš cilj je da pronađemo održivu ravnotežu između stabilnog poslovanja kompanije i interesa naših kupaca“. Uz konstataciju kako se „u svakom sistemu na kraju najviše računaju rezultati“.

Đukanovićeva tvrdnja kako u ovom trenutku „nema najava niti okolnosti“ za skuplju struju stiže petnaestak dana nakon što je Skupština EPCG, glasovima ovlašćenog predstavnika državnog kapitala, usvojila završni račun za 2025, prema kome je Elektroprivreda prošlu godinu završila sa gubitkom jedva nešto manjim od 100 miliona eura. Rekonstrukcija Termoelektrane tek je dio te gubitničke priče. Uz veliki rast broja stalno zapošljenih, mnoštvo penzionera angažovanih po ugovoru o djelu, razbacivanje novca na službena auta i stambene kredite za top menadžment, njihove pomoćnike, savjetnike, sekretare i sekretarice, promašene investicije (Željezara, Solar gradnja) ili one koje bi mogle donijeti profit – ali tek onda kada se za to obezbijede uslovi kojih sada nema.

Konačno, pokazalo se da novac potrošen na modernizaciju TE i kupovinu struje tokom obustave proizvodnje u Pljevljima (sve skupa približno 200 miliona eura) ne garantuje nesmetan nastavak rada postrojenja na kome počiva stabilnost ovdašnjeg sistema. Naprotiv. U najkraćem: firme u Evropskoj uniji koje uvoze struju (ali i aluminijum, cement, gvožđe, čelik, vještačka đubriva…) od 1. januara obavezne su da plate taksu na ugljendioksid u okviru Mehanizma za prekogranično prilagođavanje ugljenika (CBAM). Kako TE nakon ekološke rekonstrukcije, nije zadovoljila postavljene ekološke standarde, na struju proizvedenu u Crnoj Gori plaća se velika taksa. A to dramatično obara njenu prodajnu cijenu.

Iz EPCG je objavljena procjena da je u prvom kvartalu ove godine, zbog primjene CBAM-a, vrijednost izvezene struje bila manja za „oko 13 miliona eura“. Da ne idemo u detalje. Promjenu vlasti na državnom nivou i ulazak Milutina Đukanovića i NSD u vladajuću većinu EPCG je dočekala sa nekih 200 – 250 miliona eura na svojim računima. U međuvremenu su se dogodile makar dvije stvari koje su mogle povoljno djelovati na njene finansijske bilanse. Prva je odluka Vlade (i EPCG) da Kombinatu aluminijuma, u vlasništvu Uniproma Veselina Pejovića, uskrati subvencionisanu cijenu struje. Zbog toga su u Dajbabama ugašene ćelije elektrolize i obustavljena proizvodnja sirovog aluminijuma, dok je EPCG dobila suficit proizvodnje u odnosu na domaću potrošnju i priliku da pojača izvoz po većim, berzanskim cijenama.

Đukanović nam je tada (decembar 2020) predočio: „Ukupnu godišnju količinu električne energije KAP-u, Elektroprivreda je prodavala za 27 miliona eura, istu tu količinu električne energije trenutno na berzi EPCG može da proda za 122 miliona eura“. Potom je napad Rusije na Ukrajinu donio novi rast cijena struje u Evropi i priliku za još veću zaradu EPCG. U početku, to se vidjelo u bilansima. Zvanično, EPCG je 2023. godinu završila sa profitom od 52 miliona, naredne je profit pao na 11, a 2025. stižemo do gubitka od 92 miliona. Dok na računima EPCG ima, navodno, samo 40 – 50 miliona.

Zašto niko više ne pominje ni novac zatečen krajem 2020. na računima EPCG, ni godišnju zaradu koju je trebalo da donese gašenje proizvodnje u Kombinatu aluminijuma. Baš kao ni u međuvremenu uzete kredite. Razumljivo je da o tome ne govore čelnici EPCG, jer bi neko mogao postaviti pitanje njihovog (ne)rada. Enigma je, međutim, zašto na sve to ne reaguje Vlada. Već aminuje sadašnje stanje i kumuje odlukama koje bi budućnost EPCG mogla učiniti još problematičnijom.

Na sjednicu Skupštine akcionara, održanu krajem jula, kada je usvojen izvještaj o poslovanju za prošlu godinu i izabran novi Odbor direktora – i jedno i drugo uz protivljenje manjinskih akcionara – dolazila je policija. Na poziv manjinskih akcionara koji su se, zbog izrečenih uvreda i prijetnji, osjetili nebezbjedno. Između ostalog i zato što je na jednoj od prethodnih sjednica, ispred sale u kojoj je održavana, od ljudi iz pratnje predsjednika Odbora verbalno napadnut akcionar EPCG Dejan Mijović.

Vladin doprinos konfliktu između malih akcionara i predstavnika državnog kapitala ogledao se, pored ćutanja na neprimjereno ponašanje top menadžmenta i pripadnika njihovog obezbjeđenja, i u činjenici da su novi članovi Odbora direktora predloženi i izabrani bez uvida u njihove biografije. Tako je, na primjer, stvorena nedoumica da li se mjesto u vrhu EPCG nasljeđuje po partijskoj ili po porodičnoj pripadnosti. Evo o čemu se radi: Tahir Djonbaljaj, aktivista Demokratskog saveza Albanaca (LDSH) iz Plava koji je na izborima 2023. nastupio u koaliciji Albanski forum koju predvodi potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj, je nešto ranije izabran za člana Borda direktora EPCG. Na julskoj sjednici Skupštine akcionara EPCG Tahiru nije produžen mandat. Ali je na prijedlog Vlade za člana Borda, kao nezavisna direktorica, izabrana Rilinda Djonbaljaj Gerguri. Upućeni tvrde – njegova ćerka. Akcionari EPCG ali i zainteresovana javnost ostali su uskraćeni za njenu zvaničnu biografiju i formalnu potvrdu te tvrdnje.

Ono što se moglo saznati pretragom elektronskih baza i iz nezvaničnih izvora kazuje da je Rilinda Djonbaljaj, od oca Tahira, završila Građevinski fakultet Univerziteta u Prištini (baš kao i Tahir Djonbaljaj, bivši član borda EPCG) i da je birana za člana lokalnog rukovodstva i odborničkog kandidata LDSH za Plav i Gusinje. Opet skupa sa Tahirom Djonbaljajem. Lokalni portal na albanskom jeziku Bota sot makar u jednom prilogu predstavlja Rilindu kao ćerku aktiviste Tahira Djonbaljaja, dok bivši član odbora direktora EPCG u imovinskim izvještajima ASK-u navodi ćerku Rilindiju. Najbliža rodbina ili samo partijski drugovi iz iste sredine?

Dok čekamo da nam Vlada razriješi tu dilemu, još jedna zanimljivost. Dan, ili možda dva, nakon što je izabran novi Odbor direktora EPCG, oni su izabrali Odbor direktora ćerke firme EPCG Solar gradnja. U njemu, pored predsjednice Marine Jočić (partijska drugarica Milutina Đukanovića) i ostalog društva i stari/novi član Ahmet Djonbaljaj. Profesor istorije, kaže njegova službena biografija na sajtu Solara. Bez dodatnih detalja. Član lokalnog (Plav/Gusinje) rukovodstva LDSH, pronalazi pretraga elektronskih baze i novinskih tekstova. I slično pitanje: da li je Rilinda Djonbaljaj Gerguri glasala rođaka ili samo partijskog kolegu i sugrađanina? Odgovori bi pomogli za makar djelimično razrješenje dileme da li Vlada i čelnici EPCG tom kompanijom rukovode vodeći se principima stručnosti, znanja i iskustva ili partijsko-porodičnim vezama i ugovorenom raspodjelom plijena po dubini.

Novi Odbor direktora EPCG donio je još, kako upućeni tvrde, makar sedamdesetak odluka. Za tri smo se posebno interesovali i Bordu uputili pitanja tražeći potvrdu/demanti nezvaničnih informacija. Tražili smo: Odluku o novom zaduženju EPCG (kod Zirat banke); Odluku o izdavanju u (besplatan) dvodecenijski zakup dijela/slobodnih hala Željezare za potrebe Regionalnog centra za upravljanje otpadom i, kao ne najmanje važno, Odluku o izboru i imenovanju pomoćnika članova Odbora direktora EPCG. Neki su, prema našim informacijama, već imenovani. Odgovore, do zaključenja ovog broja Monitora, nijesmo dobili (istine radi – rok nije bio predug).

U međuvremenu, na temu sadašnjosti i budućnosti EPCG oglasio se i Nebojša Medojević. Možete ga voljeti ili ne, ali on razumije ekonomiju javnih/državnih preduzeća. „Ne povećavati cijenu dok kompanija pravi rekordne gubitke nije briga o građanima. To je pokušaj da se sakrije da je EPCG pod ovom upravom i ovom Vladom pretvorena u instrument partijskog bogaćenja i političke kontrole“, piše Medojević pa, nakon detaljne elaboracije, zaključuje kako „EPCG više nije energetska kompanija u pravom smislu – postala je žrtva korupcije, neznanja i partijskog hapšenja. I dok god se to ne promijeni, svaka odluka o stabilnoj cijeni samo produbljuje propast. Građani to već plaćaju – samo još ne znaju koliko će račun na kraju biti velik“.

Umjesto zaključka, informacija koja se ovih dana širi među zaposlenima u EPCG: pitanje je, kažu, da li će firma imati novca da u septembru isplati avgustovske plate. Iskreno, ne vjerujemo da je stanje, još uvijek, toliko dramatično. Međutim, to nije situacija sa kojim se EPCG ne bi mogla suočiti u doglednoj budućnosti. Mnogi će tek tada shvatiti da to nije problem samo zapošljenih u elektroenergestkom sektoru već čitave Crne Gore. I onda će biti kasno.