Ograničenja ili šansa – šta članstvo u EU znači za male crnogorske proizvođače?

Crna Gora se nalazi pred jednim od najvažnijih koraka u svojoj novijoj istoriji – članstvom u Evropskoj uniji (EU). Za domaću poljoprivredu, to znači pristup ogromnom evropskom tržištu sa stotinama miliona potencijalnih potrošača, ali će put do tog tržišta zahtijevati ispunjavanje znatno strožih pravila i standarda nego što je to bio slučaj do sada.

Kako su naveli iz Centra za demokratsku tranziciju (CDT), dok zvaničnici govore o novim mogućnostima i fondovima, na terenu, u selima širom Crne Gore, stotine malih proizvođača postavljaju pitanja: hoće li njihovi sirevi, pršuta i med moći da prežive evropska pravila? Da li će tradicija koja se njegovala generacijama postati preskupa za nove norme?

U selu Blatina, nadomak Kolašina, Dušica Obrenović već dvije decenije pravi jedan od najprepoznatljivijih crnogorskih sireva – lisnati kolašinski. Njena proizvodnja je porodična, zasnovana na recepturi koja se prenosi generacijama, a sir je postao prepoznatljiv po specifičnoj teksturi i aromi. „Kolašinski lisnati sir zaslužuje da se nađe na evropskim trpezama, prije svega zbog kvaliteta, ali i tradicije proizvodnje koja je stara skoro cijeli vijek“, smatra Dušica.

Sagovornica CDT-a kaže da je svjesna mogućnosti koje se otvaraju za male proizvođače kada Crna Gora postane članica Evropske unije, ali i ukazuje na “drugu stranu medalje”. „Nadamo se da se neće ništa promijeniti po pitanju proizvodnje, mada se nameću novi standardi što bi moglo isključiti istančane i prefinjene arome koje su karakteristične za ovaj proizvod”, poručuje ona.

Dušičina priča ilustruje ključnu dilemu: kako zadržati tradiciju i autentičnost, a istovremeno ispuniti nove standarde? Iz Uprave za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove (UBHVFP) odgovaraju da su nove uredbe upravo osmišljene tako da omoguće određena odstupanja za objekte malog obima poslovanja i za direktno snabdijevanje krajnjih potrošača malim količinama proizvoda.

„Najveći izazovi za male proizvođače odnose se na usklađivanje proizvodnih objekata i procesa sa propisima kojima se uređuje bezbjednost hrane. To podrazumijeva ispunjavanje zahtjeva u pogledu higijene proizvodnje, odgovarajuće infrastrukture i opreme, sljedljivosti proizvoda, vođenja propisane dokumentacije, kao i uspostavljanje procedura zasnovanih na HACCP principima, u obimu koji zavisi od vrste djelatnosti koju obavljaju“, dodaju iz Uprave.

Evropsko zakonodavstvo prepoznaje specifičnosti malih proizvođača i omogućava određeni stepen fleksibilnosti u primjeni pojedinih zahtjeva. „Upravo iz tog razloga Crna Gora je pripremila uredbe kojima se uređuje stavljanje na tržište malih količina primarnih proizvoda životinjskog porijekla, stavljanje na tržište malih količina proizvoda životinjskog porijekla iz registrovanih objekata na gazdinstvima, kao i poslovanje objekata sa malim obimom proizvodnje. Ipak, takva odstupanja mogu se odobriti samo nakon procjene rizika i pod uslovom da bezbjednost hrane nije ugrožena“, naveli su iz Uprave.

Analiza opasnosti i kritične kontrolne tačke (eng. Hazard Analysis and Critical Control Points – HACCP) je sistem kojim proizvođač identifikuje moguće rizike u proizvodnji hrane i određuje kako će ih kontrolisati. „Za velikog proizvođača hrane to može značiti čitav sistem kontrola, ali za malog proizvođača sira suština je jednostavna, mora dokazati da je svaki korak proizvodnje pod kontrolom. U slučaju proizvodnje sira, proizvođač mora voditi računa odakle dolazi mlijeko i da li ispunjava propisane uslove, da li su prostorije i oprema adekvatno održavani, na kojoj temperaturi se mlijeko i sir čuvaju, koliko dugo proizvod sazrijeva, kako se sprečava kontaminacija proizvoda itd“, pojasnili su iz CDT-a.

Drugim riječima, HACCP ne mijenja način na koji nastaje tradicionalni proizvod, već uvodi pravila koja garantuju da je on bezbjedan za potrošača, i to od prve kapi mlijeka do gotovog komada sira. „Nakon članstva Crne Gore u EU, neće biti dovoljno da vaš omiljeni prodavac, kojeg ste pronašli na nekoj od Fejsbuk stranica „Kupujmo domaće“, napiše da je proizvod „domaći, prirodan i napravljen po starom receptu““, istakli su.

Evropska pravila tražiće odgovor na mnogo konkretnija pitanja: za svaki proizvod mora se znati odakle dolazi, kako je napravljen i kojim putem je stigao do potrošača. „U središtu evropskog sistema bezbjednosti hrane nalazi se princip sljedivosti, odnosno mogućnost da se svaki proizvod prati kroz cijeli lanac, od sirovine do krajnjeg potrošača. Za proizvođača to znači da će morati da dokaže porijeklo sastojaka, način proizvodnje i put kojim je proizvod prošao prije nego što je stigao do kupca“, dodali su.

Evropsko tržište donosi značajne promjene, ukazuju iz Privredne komore Crne Gore, ali u velikoj mjeri zavisi od domaćih proizvođača hoće li te promjene pretvoriti u razvojnu šansu. „Mali proizvođači, koji danas rade „po porodičnom receptu“, moraće u potpunosti da primjenjuju evropske standarde u oblasti bezbjednosti hrane, uređene proizvodne prostorije, dosljedna primjena higijenskih standarda, kontrolu sirovina, uredne deklaracije, sledljivosti proizvoda („od njive do trpeze“), zaštite životne sredine i dobrobiti životinja. Za male proizvođače to može predstavljati izazov, ali istovremeno i priliku da unaprijede proizvodnju, povećaju kvalitet i steknu povjerenje potrošača“.

Državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, Andrija Delić, ukazao je da, osim usklađivanja sa standardima bezbjednosti hrane, ulaganja u proizvodnju i prilagođavanja administrativnim zahtjevima, izazov za male proizvođače predstavlja i nizak nivo udruživanja. „Rascjepkanost i samostalan nastup na tržištu onemogućavaju pregovaračku moć u nabavci repromaterijala i plasmanu prema velikim trgovinskim lancima. Najbolji model udruživanja su kooperative – Italija je najbolji primjer, kao i kroz klastere. Treći izazov je administrativna složenost. Prelazak sa jednostavnih nacionalnih premija na rigorozniji evropski sistem administrativne kontrole i evidencije parcelizacije zemljišta“, istakao je Delić.

Najveći izazovi očekuju sektore u kojima je za konkurentnost potrebna velika proizvodnja, niski troškovi i savremena tehnologija, ocjenjuje državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Kao posebno osjetljivi izdvajaju se sektor mlijeka, mesa i mesne prerađevine, smatra Delić, dok će konvencionalno voćarstvo, povrtarstvo i ratarstvo na otvorenom imati takođe izazovan period. „Nedostatak velikih obradivih površina, odnosno, usitnjenost parcela, tehnološki stariji model proizvodnje kao i slaba pokrivenost sistemima za navodnjavanje čine domaću proizvodnju cjenovno manje konkurentnom u odnosu na poljoprivredne gigante kao što su Italija, Francuska, Poljska, Holandija, Njemačka i druge članice EU. Izazovi se očekuju i u sektoru mesa i mesnih prerađevina, posebno u primarnoj proizvodnji junadi i svinja, gdje se domaći proizvođači teško mogu takmičiti sa velikim evropskim proizvođačima koji rade u uslovima industrijske proizvodnje i imaju niže troškove“, ističe Delić.

Iz Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede poručuju da članstvo u EU ipak neće dovesti do masovnog gašenja malih gazdinstava, ali očekuju da će se sektor promijeniti kroz restrukturiranje i transformaciju načina poslovanja. „Dio malih gazdinstava neće nastojati da se takmiči na industrijskom tržištu, već će se preorijentisati na agroturizam, lokalnu direktnu prodaju („sa kućnog praga“) i preradu na samom gazdinstvu. Postoji rizik odustajanja kod domaćinstava sa starijom populacijom. Domaćinstva sa starijom populacijom koja proizvede isključivo za sopstvene potrebe i mali višak mogu postepeno smanjiti robnu proizvodnju ukoliko ne izvršavaju međugeneracijski prenos posjeda. Većina aktivnih poljoprivrednih gazdinstava uspjeće da se prilagodi“, rekao je Delić.

I u ministarstvu i u PKCG smatraju da Crna Gora nema realnu šansu da se nadmeće sa državama poput Italije, Francuske, Njemačke ili Poljske u masovnoj proizvodnji hrane. Šansa malih crnogorskih proizvođača na evropskom tržištu nije u trci sa velikim proizvođačima po količini i cijeni, već kroz proizvode sa pričom i identitetom. „Konkurentnost malih crnogorskih proizvođača ne može se zasnivati na količini i niskim cijenama, jer je teško konkurisati velikim evropskim proizvođačima koji imaju razvijenu infrastrukturu i ekonomiju obima. Ali, Crna Gora ima značajne prednosti u proizvodima koji nose autentičnost, tradiciju, prepoznatljivo geografsko porijeklo, kvalitet, kao i u organskoj proizvodnji, jer evropski potrošač sve više traži proizvode koji imaju priču, porijeklo i jasnu vezu sa tradicijom i podnebljem“, istakli su iz Privredne komore.

Najveći izvozni potencijal Crna Gora ima, ukazuju iz ministarstva, u vinogradarstvu i vinarstvu, maslinarstvu i proizvodnji maslinovog ulja, organskoj poljoprivredi, kao i tradicionalnim prehrambenim proizvodima. „Crnogorska vina, posebno od autohtonih sorti poput Vranca i Krstača, već posjeduju međunarodnu prepoznatljivost. EU tržište izuzetno cijeni autentičnost proizvoda“, zaključuju iz resornog ministarstva.