Dvanaest koraka do otpornosti

U svojoj analizi, Milisav S. Popović postavlja pitanje o uzrocima savremenih izazova sa kojima se suočavamo. Možda je riječ o "velikom lomu" koji su najavljivali fenomenolozi krajem osamdesetih. Možda smo na pragu "duševne transformacije" ili je ovo početak danka kazni zbog djela naših predaka.

Ne možemo sa sigurnošću reći, ali osjećaj zaostajanja i preplitanje misli na teme koje do sada nisu bile u fokusu postaju sve prisutniji. Čovjek se sve više povlači u privid, čekajući trenutak odmora. Ako se pitate, ne možete biti imun, ali možete postati otporan.

Prvo, smanjite ambicije da popravite svijet. To je zamka dobrih ljudi. Svijet se ne popravlja direktno, već indirektno, kroz male zone smisla. Niste dužni nositi čovječanstvo na leđima; dužni ste iznijeti sebe.

Drugo, disciplinujte saosjećanje. Ovo može zvučati kontraintuitivno, ali je ključno. Ne morate osjećati sve da biste bili dobri. Previše otvoreno srce u svijetu bez mjere može postati hronično nezaliječena rana.

Treće, njegujte male rituale smisla. Umjesto "velikih životnih ciljeva", fokusirajte se na svakodnevne dokaze da ste živi. Sreća dolazi iz kontinuiteta, a ne iz ekstaze.

Četvrto, ne hrani se stalno svjetskim jadom. Informisanost bez akcije može postati samopovređivanje. Birajte kada ćete gledati tamu i posmatrajte je bez udubljivanja.

Peto, birajte ljude koji znaju kako da se nose sa sobom i s vama. Kvalitet relacija je ključan.

Šesto, zadržite ironiju, ali izbjegavajte cinizam. Ironija pokazuje inteligenciju, dok cinizam može biti znak umora uma.

Sedmo, ne morate biti "stalno dobri" da biste bili dobri ljudi. Potreba za stalnom validacijom može postati toksična.

Osmo, nije potrebno razumjeti sve da biste živjeli smisleno. Neke stvari su tu da se prožive, a ne da se razriješe.

Deveto, vaša nježnost je resurs, ne slabost, ali je morate budžetirati. Dobrota bez granica može postati saglasnost na sopstveno trošenje.

Deseto, ništa ne morate dokazivati svijetu da biste imali vrijednost. Svijet ne dodjeljuje vrijednost, već je tu da izvrši posao mjenjačnice pažnje.

Jedanaesto, tuga koja se ne potiskuje postaje mudrost. Bol koji se izbjegava pretvara se u gorčinu.

Dvanaesto, biti "normalan" u nenormalnom svijetu je vrsta pobune. Mirnoća i sposobnost da ne reagujete na svaku provokaciju postaju subverzivne discipline.

Popović zaključuje da u ovih dvanaest koraka nije ponudio zlato, već vodič za to kako ostati propustan a otporan u vremenu kada mnogi uče kako navući oklope. Dvanaest koraka kao saputnik kroz besmisao, jer, koliko god se pravio važan, besmisao nema posljednju riječ.

Šta bi trebalo da učinite nakon što pročitate ovo? Odluka je na vama, jer ova jednačina nudi mnogo izbora.