Kahari o 11. septembru: Svi smo jednaki pred krhkošću života

Džavid Kahari, crnogorski ekonomista i kolumnista, prvi put javno govori o svom iskustvu tokom terorističkog napada na Svjetski trgovinski centar 11. septembra 2001. godine. U intervjuu za Analitiku, Kahari naglašava da preživljavanje tog dana nije značilo privilegiju, već obavezu da se nastavi živjeti odgovorno.

Kahari, koji je iz ruševina WTC spasio koleginicu Deboru Turlukis, prisjeća se tog dana i ukazuje na to da ni status, ni privilegije nijesu imale snagu da zaštite čovjeka u nepredvidivim okolnostima. "Ono što ostaje jesu ljudi i način na koji smo jedni prema drugima bili ljudi onda kada je bilo najteže", kaže Kahari iz Njujorka, gotovo 25 godina kasnije.

U razgovoru, Kahari objašnjava da je tišina koju je birao sve godine bila svjesna odluka. "Možda sam upravo zato ćutao sve ove godine. Važnija od same činjenice preživljavanja jeste poruka koja iz nje proizilazi: ljudi su najhumaniji onda kada je to najpotrebnije", dodaje on. Iako su mu stizale ponude da javno govori, ostao je dosljedan odluci da to ne čini kako bi se fokusirao na svoju porodicu i dugoročne ciljeve.

Tokom razgovora, Kahari se prisjeća trenutka prvog udara kada je zgrada počela da se ljulja. Njegova prva misao bila je porodica, a alarm za evakuaciju se oglasio dok je razgovarao sa suprugom. "U tom trenutku gotovo niko od nas nije pretpostavljao pravi razlog evakuacije", kaže on, ističući da je strah osjetio tek kasnije, dok su se spuštali niz stepenice.

U trenutku kada je spasio Deboru, Kahari priznaje da su oboje instinktivno reagovali kako bi se zaštitili od nadolazeće opasnosti. "Pali smo na pod, jedno pored drugog, toliko blizu da su nam se glave gotovo sudarile. Instinktivno sam podigao torbu iznad glave", objašnjava on, dodajući da je kasnije shvatio koliko su im te minute bile važne.

Kahari završava svoje svjedočenje porukom da se život mora nastaviti bez objašnjavanja i da je važno živjeti odgovorno, naglašavajući da 11. septembar ostavlja trajne emotivne ožiljke, ali i obavezu prema budućnosti.