Gdje smo krenuli, ili nigdje ne idemo?

Može li biti da oni koji naizgled putuju, samo mijenjaju mjesto za mjestom, grad za gradom, državu za državom, a u stvari ne idu nigdje, jer nemaju nikakav krajnji cilj!? I ne može li biti da oni koji ostaju u istom gradu ali sa jasnim ciljem da promijene svoj grad, život i sebe prema određenom dugoročnom planu, zapravo – putuju?

Po običaju, i tog dana sam krenuo na vrh brežuljka iznad mog grada. Htio sam saznati koliko karavana dođe u naš grad za mjesec dana u toku ljeta. Samo što sam se udobno namjestio u zavjetrinu grma divlje ruže na krivinu prašnjavog puta, izbile su prve kamile velikog karavana. Dok sam prebrojavao i u svoj tefter zapisivao kamile, konje, mazge, magarce, pse, kočije, pješake, prođe mi kroz glavu pitanje koje mi je odredilo život: “Gdje su krenuli?” Bio je to već jedanaesti dan i petnaesti karavan koji sam pratio sa svoje osmatračnice. Karavani dolaze i prolaze, mi ostajemo u gradu. Oni negdje idu – mi ne idemo nigdje! Idu ili ne idu!? Može li biti obrnuto!? Da oni koji naizgled putuju, samo mijenjaju mjesto za mjestom, grad za gradom, državu za državom, a u stvari ne idu nigdje, jer nemaju nikakav krajnji cilj!? I ne može li biti da oni koji ostaju u istom gradu ali sa jasnim ciljem da promijene svoj grad, život i sebe prema određenom dugoročnom planu, zapravo – putuju!? A šta ako svi ljudi, cijelo čovječanstvo, bez obzira na razlike u načinu života, ipak negdje ide jer ima svoj cilj koji još nije spoznalo? Ili ako ne ide nigdje nego je sve samo besciljna promjena mjesta, privid i iluzija…?

Istog dana, dobio sam odobrenje od porodice i krenuo da potražim odgovor na ovo pitanje. Utvrdio sam da su mnogi mudri ljudi cijelog živita tragali za odgovorom na isto pitanje. I nisu se složili. Naprotiv, podijelili su se u dva suprotstavljena tabora. Prema jednima, i čovječanstvo u cjelini, i svaki čovjek pojedinac, imaju svoj put. Život jeste Put. Tao. Neki od njih su otišli još dalje i naglasili da je život samo Put. I ništa više. Nema nikakvog cilja, nema odredišta, ni luke spasa. Ni svjetla na kraju tunela. Cilj je – ništa, Put je – sve!

Umjerena struja pobornika shvatanja života kao puta ka cilju, razišla se u određivanju tog cilja. Za jedne, taj Cilj je bolji i pravedniji svijet, historija je put čovječanstva prema tom Cilju. I tu počinje pravi sukob, nepomirljivi konflikt: ko ima licencu da definiše bolji i pravedniji svijet? Dok oni slabiji i manji tvrde da je to svijet jednakosti i pravde za sve, oni veći i jači smatraju da to može i mora biti svijet u kom oni suvereno određuju pravila i podređuju sve druge svojim interesima. Za njih važi obrnuti princip: Put je – ništa, Cilj je – sve! Time opravdavaju samovoljno prisvojeno pravo da u svakom trenutku i protiv svakoga, primijene sva sredstva koja imaju na raspolaganju. Svoje pravilo: “Cilj opravdava sredstva!”, jezuiti su koristili da spasu duše ljudi opsjednutih đavolom; ovi drugi, sami opsjednuti đavolom vlastoljubivosti, slijede isto pravilo da bi sebi potčinili tuđe duše.

Neki napredovanje u skladu, harmoniji i ljepoti života vide kao krajnji Cilj Puta, nasuprot onima koji tvrde da je neograničen tehnološki napredak jedini stvarni Put, a furistički svijet koloniziranja drugih planeta krajnji Cilj. Egzaltirani i inspirisani ekstatičkim iskustvom nadnaravnog, proglasili su ljubav za jedini Put pojedinca ka prosvjetljenju a za jedini cilj odredili su – spoznaju Boga. S druge strane, iako sa različitim pozicijama, najbrojniji su oni koji negiraju i Put i Cilj, sa velikim početnim slovima. Pozivajući se na “zdrav razum”, rezultate bihejviorističkih eksperimenata i empirijske nauke, njihovo moto je carpe diem: zgrabi današnji dan, jednom se živi, život ne određuju ideali nego fiziologija i zakoni socijalne psihologije, niko nigdje ne ide, od onih koji su otišli s ovog svijeta, niko nije nigdje stigao. Za njih, čovječanstvo je u najboljem slučaju besmisleni mravinjak, život pojedinca tek okrutna, kratka i glupava šala!

Kao juče da je bilo kada sam prije 60 godina sebi prvi put postavio to pitanje: “Gdje smo krenuli!?” Znam da smo negdje krenuli, da jesmo na Putu, da taj Put vodi i čovječanstvo i svakog pojedinca do Cilja! Jer ako je istina da nigdje ne idemo i da nema Cilja, šta ćemo ovdje!?

Ferid MUHIĆ