Borba za istinu i pravdu žrtava Deportacije

Alen Bajrović i Demir Ličina, sinovi žrtava ratnih zločina Deportacija i Štrpci, poručuju da borba njihovih porodica nije samo lična, već društvena – borba za pamćenje, istinu i odgovornost države. U PROUDCAST-u Centra za građansko obrazovanje (CGO), govorili su o odrastanju bez očeva, institucionalnom ćutanju i potrebi da mladi znaju šta se dogodilo.

Kada država počini zločin, odgovori najčešće izostaju, a porodice ostaju same u potrazi za istinom. Tako je bilo i početkom devedesetih, kada su u ratnim zločinima Deportacije i Štrpci ubijeni Osmo Bajrović i Iljaz Ličina. Njihovi sinovi, Alen i Demir, danas svjedoče da je njihova borba – borba za kulturu sjećanja i prevenciju novih zločina.

Alen Bajrović imao je četiri godine kada su uniformisani policajci došli po njegovog oca. "U našu kuću upala su dvojica uniformisanih policajaca i zarobili su mog oca. Ja i sestra smo bili u njegovom zagrljaju. Samo su ušli i bukvalno ga zgrabili iz našeg zagrljaja. Bez ikakvog obrazloženja su ga odveli. Strpali su ga u policijsko vozilo marke Zastava 101 i odveli u prostorije MUP Herceg Novi", prisjeća se Bajrović. Njegova majka je danima pokušavala da sazna gdje joj je suprug, a umjesto odgovora, dobijala je prijetnje.

Demir Ličina imao je tri godine kada je njegov otac otet iz voza u stanici Štrpci. "Sjećam se zebnje koja je ušla u naš dom kada je u dnevniku objavljena vijest o otmici. U početku nijesmo imali potvrdu da je moj otac među otetima, ali kako je vrijeme prolazilo postajali smo svjesni te činjenice", kaže Ličina. Njegov otac Iljaz putovao je za Beograd kako bi zaključio bolovanje i vratio se porodici. "Njihov jedini ‘grijeh’ bio je grijeh imena. Ne čudi što su odgovori izostajali – kada država čini zločin, odgovornost pretežno izostaje", naglašava Ličina.

Odrastanje bez očeva značilo je i borbu za egzistenciju. "Fali ti očeva pažnja, podrška, sigurnost. Ostali smo bez materijalne egzistencije. Majka je radila najteže poslove da nas prehrani. Ostajete sami u borbi sa životom", kaže Bajrović. Ličina dodaje da je porodica, sa četvoro maloljetne djece, ostala bez ikakvih prihoda.

Ličina ocjenjuje da je slučaj Štrpci pravno najzaokruženiji, ali da potraga za posmrtnim ostacima mora biti prioritet. "Znamo gdje se nalaze i potrebno je intenzivirati međudržavnu saradnju kako bi bili pronađeni i dostojno sahranjeni", poručuje. Bajrović, međutim, ističe da u slučaju Deportacije i dalje nema pravosnažne odgovornosti. "Vjerujem da je riječ o preko 150 žrtava. Znamo ko je učestvovao u tom zločinu, ali nemamo nikog krivog. Država je ta koja mora da pruži odgovore", kaže on.

Obojica su se osvrnula i na zakon koji je omogućio status civilnih žrtava rata njihovim očevima. "Taj zakon ima ogromnu simboličku vrijednost. To je institucionalna potvrda da moj otac nije imao nikakvu krivicu osim imena", kaže Ličina. Bajrović, iako priznaje značaj zakona, ističe da ga je lično pogađalo što je normativno vezan i za ratne vojne invalide. "Moj otac je ubijen od puške, a svrstan je u isti zakon. Ipak, status je važan, makar dolazio i kasno", dodaje on.

Poruka koju žele poslati mladima je jasna – bez istine nema budućnosti. "Nama je stalo da mladi znaju šta su radili ljudi prije njih. U osnovi naše borbe je želja da ostavimo činjenice", kaže Ličina. "Istina mora ostati mladima. Ona je osnova da se zločin ne ponovi", zaključuje Bajrović.