Fenomen mladih koji napuštaju Crnu Goru: Zašto se ne vraćaju?

Svake godine veliki broj mladih ljudi, njih oko 1.500, ode iz Crne Gore da dalje nastavi život i školovanje, pa i rad, negdje drugo. Podaci kažu da se njih 20–30% vrate, dakle 300–450, a ostali, oko hiljadu i kusur, se ne vraćaju jer ne vide budućnost u Crnoj Gori. I tako godinama i decenijama. Naravno, zahvaljujući globalizaciji, ranije puno manje, sad puno više.

Pored normalne i zdrave potrebe svake mladosti da “leti”, isuviše malo njih se vrati domu i Domovini, što i nije za očekivati, opet shodno normalnoj potrebi. Kaže se: “Domovina je tamo gdje mi je lijepo”. Pitam se zašto im ovdje nije lijepo, kad im je ovdje domovina?

Još nisam vidio kvalitetnu i stručnu sociološko-psihološku analizu ovog fenomena. Ali sam zato vidio veoma drastičan fenomen: da ova zemlja, koliko god bila mala, kao da ne voli svoje afirmisane i dokazane ljude u bijelom svijetu, kao da ih se odrekla i kao da joj smetaju “povratnici”, a pogotovo uspješni. Zašto je to tako?

Kao primjer, prof. dr. Dušan Kosović, svjetski poznati psihijatar, nikada nije bio pozvan da održi predavanje ili pregleda pacijente u Crnoj Gori, iako je bio prvi neuropsihijatar u zemlji. Njegova supruga je, nakon njegove smrti, poklonila značajna sredstva za izgradnju “Instituta za mentalno zdravlje” u Podgorici, koji nosi njegovo ime. Sjetivši ga se, osnovali smo “Fondaciju dr. D. Kosović”.

Velika je armija naučnika, intelektualaca i umjetnika koji su prošli slično iskustvo. Duboka provincijalnost i mediokritetski pogled na svijet ne dopuštaju ovom malom kolektivu da prepozna i iskoristi uspjeh svojih ljudi. Čini se da je anksiozni Narcis, koji se odavno nastanio u društvenim korijenima, spriječio bilo kakvu promjenu.

U poređenju sa Italijom, koja je nakon Drugog svjetskog rata prošla kroz teške izazove, Italijani u dijaspori su svojim radom i uspjesima doprinijeli oporavku domovine. Njihova matica ih nikada nije zaboravila, što je rezultiralo ponovnom afirmacijom Italije kao ekonomske i kulturne velesile.

Pitanje koje se nameće je: da li matica koja ne prepoznaje svoje ljude zaslužuje da ih ima? Možda domovini trebaju drugi ljudi, ili ljudima druga domovina? Politika igra ključnu ulogu u ovom procesu, i prava patriotska politika bi trebala stvoriti ravnotežu koja bi omogućila ljudima da budu ponosni na svoju domovinu.