Život u zanimljivim vremenima: Pravosuđe i politika u Crnoj Gori

Kada su vremena mučna, teška i puna izazova, obično se upotrebljava ona ironična, kažu kineska, kletva: "Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima". E, da se u Crnoj Gori žive baš ta zanimljiva vremena, pokazalo se prošle sedmice.

Prvo je direktor Uprave policije Lazar Šćepanović, pokazao, i to uživo u televizijskoj emisiji, besprizornost čovjeka koji je spreman, zarad fotelje u koju je zasio, ne samo da se javno glupira banalnim, bukvalističkim tumačenjem zakona, već i da zaprijeti svakome ko javno ukaže na policijsku odgovornost zbog bjekstva Miloša Medenice. O pravnoj potkovanosti Šćepanović je sam svjedočio tezom da policija, koja je bila zadužena da nadzire Medenicu, ne bi mogla da interveniše – čak i u slučaju da ovaj odluči pobjegne?! Čemu onda služi nadzor, nije objasnio. Ali, kada je vidio podsmjeh sagovornika, Šćepanović je krenuo da udari sa ključnim adutom. „A što bi bilo, podvriskivao je Šćepanović u emisiji "Načisto", "da je Medinica bio u komšijskoj sobi? Onda bi policija bila potpuno nemoćna – konstatovao je slavodobitno direktor Uprave policije.

„Bože dragi”, tiho je promrmljao sudija Višeg suda Zoran Radović, očito šokiran Šćepanovićevim „što bi bilo kad bi bilo” pravnim razlozima. Stvarno, zamislite da je Medenica uskočio u komšijsku sobu – policija bi onda, kaže Šćepanović, bila bespomoćna?! Ovoga se ni famozni filmski inspektor Kluzo ne bi dosjetio. I džabe sudiji Radoviću pozivanje Boga u pomoć. Direktor policije ne želi da vidi svoju odgovornost, i zato - nakon 1. januara na Cetinju, kada je policija zatajila u drugom masovnom zločinu - nije osjetio ni zrno odgovornosti. Nije mu se obraz zacrvenio ni nakon serije mafijaških ubistava u Podgorici, na Cetinju...

Bilo je sasvim očekivano ukazanije i jednog drugog, važnog kadra Demokrata, ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića. Koji je prije samo dva dana, došao do senzacionalnog otkrića. "Policija raspolaže podacima o tome ko je pomogao Milošu Medenici da pobjegne", obavijestio je javnost ministar unutrašnjih poslova. Dakle, punih deset dana od bjekstva Medenice, ministar Šaranović otkriva da su njegovi operativci saznali ko su bili jataci. Ali, javnost nikako da sazna: zašto tu osobu – ili više njih – policija onda nije uhapsila? Ili je, ipak, besmisleno to pitati funkcionera Demokrata? Šaranović je pravo otjelotvorenje one čuvene misli čuvenog Duška Radovića: sposobnost nesposobnih je u tome da - onesposobe sposobne.

Možda premijera Spajića u pokušaju nagrađivanja čelnika policije spriječila - bjekstvom, a potom i otvorenim pismom - bivša specijalna tužiteljka Lidija Mitrović. Koja ne želi, kako kaže, nevina u zatvor i ne želi da bude zatvorska žrtva osvetničkog progona glavnog specijalnog tužioca Vladimira Novovića. U pismu javnosti Mitrović tvrdi da - nakon što je Vladimir Novović koji je prema njoj dva puta donosio obavezujuće uputstvo, da ne smije da tužilački goni ministraku Oliveru Injac zbog kršenja Ustava i zloupotrebe položaja, glavni specijalni tužilac je svojim vjernim tužiocima, naredio tužilački progon Lidije Mitrović - zato što nije obavezno gonila neke privrednike koji su, nakon tužilačkog naloga, ipak uplatili porez državi.

Dvostruki aršini govore o ličnom i političkom angažmanu Vladimira Novovića. A onda je krenuo, tvrdi Mitrović, njen progon. U pismu tvrdi da je taj progon glavni tužilac Novović – preko veza sa sudijama – ozvaničio sudskom presudom, Jedno vijeće Apelacionog suda ukinuo presudu Višeg suda o sedam mjeseci zatvora, da bi promijenjeno Vijeće Apelacionog suda - u istom slučaju bez novih pravnih momenata - drugačije presudilo i učinilo kaznu zatvora pravosnažnom?!

Pismo Lidije Mitrović je bilo i - ništa! Osim hitrog demantija samog Novovića, elita na vlasti u Crnoj Gori pognula je glavu i uporno ćuti na otvorene optužbe bivše specijalne tužiteljke. Nema ni najave neke istrage, da potvrdi ili opovrgne navode bivše specijalne tužiteljke... Naravno, teško je opravdati bjekstvo Lidije Mitrović. Nakon 25 godina rada u crnogorskom pravosuđu, morala je da se suoči i bori protiv pravosudne nepravde. Ali, jezivo ćutanje i mučno okretanje glave, odbijanje da se uoči mučna stvarnost i poražavajuća slika crnogorskog pravosuđa - ali i razrušenog sistema vrijednosti – pokazuje da se u društvu u kojem caruje partjski, grupni ili lični interes, do pravde se dolazi samo incidentno, samo slučajno. I ko zna, kao onoj kleveti s početka ove priče, ovo jesu zanimljiva vremena, ali ih je baš mučno živjeti.