Od Antarktika do fronta: Ukrajinski 'vojni pingvini' u borbi za domovinu

U ukrajinskoj prijestonici Kijevu, Jurij Lišenko, pedesetdvogodišnjak, oblači svoju jarkocrvenu jaknu namijenjenu za zime na Antarktiku dok se suočava s mrazom. Lišenko je jedan od malog broja ukrajinskih "vojnih pingvina" koji su služili u istraživačkoj bazi na Antarktiku, a zatim se vratili u svoju zemlju da bi se borili protiv ruske invazije.

Veze Ukrajine sa Antarktikom datiraju još od početka prošlog vijeka. Tokom sovjetskog perioda, ukrajinska kompanija za avione Antonov proizvodila je specijalizovane avione za podršku polarnim bazama, dok je fabrika u Harkivu pravila gusjenična vozila za upotrebu na Antarktiku. Nakon raspada SSSR-a, Rusija je preuzela kontrolu nad svim antarktičkim bazama nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.

Olena Maruševska, portparolka ukrajinskog Nacionalnog antarktičkog naučnog centra, naglašava kako je Ukrajina početkom devedesetih imala mnogo naučnika koji nisu imali gdje da rade. Velika Britanija je 1996. godine prodala Ukrajini svoju istraživačku bazu Faradej za simboličnu cijenu od jedne funte, uz obavezu da ukrajinski naučnici nastave britansko meteorološko istraživanje započeto 1947. godine.

Prošle sedmice, 6. februara, obilježeno je 30 godina od zvanične predaje baze, koja je nazvana po Vladimiru Vernadskom, prvom predsjedniku Ukrajinske akademije nauka. Lišenko je bio na pola puta do stanice Vernadski kada je saznao za rusku invaziju u februaru 2022. godine. Njegova uloga dizel-električara nije mogla biti popunjena, pa je više od godinu dana pratio vijesti o napredovanju ruskih snaga ka njegovom rodnom gradu Harkivu.

„Bilo je veoma teško“, prisjetio se Lišenko. „Ja sam iz Harkiva, moja porodica je bila u Harkivu i nijesam mogao ni na koji način da utičem na situaciju.“ Nakon završetka njegove antarktičke ekspedicije u proljeće 2023, vratio se u Ukrajinu i prijavio se kao vođa pješadijske jurišne grupe. U oktobru te godine teško je ranjen ruskom granatom, a amputirana mu je desna noga.

Dok se oporavljao u bolnici u Kijevu u januaru 2024. godine, Lišenko je ponovo jedva izbjegao smrt kada je ruska krstareća raketa "Kalibar" udarila u njegovo bolničko odjeljenje, samo 15 metara od njegovog kreveta. „Bojeva glava rakete mase pola tone nije eksplodirala“, rekao je Lišenko.

On dodaje da mu od života na Antarktiku najviše nedostaje drugarstvo. „Odnosi među ljudima tamo prevazilaze prijateljstvo, postaju kao porodica“, ističe Lišenko. U februaru 2025. godine, uprkos tome što hoda uz pomoć proteze, vratio se u Vernadski na kratku smjenu usljed nedostatka osoblja. „Nažalost, što se tiče našeg osoblja, nijesmo u sjajnoj situaciji jer se mnogo naših momaka bori“, rekao je on.

Ukupno 32 naučnika i tehničara angažovana su u stanici Vernadski, a među njima je i Mihajlo, morski biolog koji je trenutno na prvim linijama fronta kao specijalista za dronove. „Moj rad sada podsjeća na naučnu aktivnost“, kaže Mihajlo. „Radim s bespilotnim letjelicama i pokušavamo da radimo po svakom vremenu.“ Međutim, ističe da se sličnosti tu završavaju, jer u borbenoj misiji ne može biti opuštanja.

Baza Vernadski suočava se sa kritikama zbog troškova u vrijeme kada su sredstva potrebna za ratne napore Ukrajine. Nacionalni antarktički naučni centar brani troškove ističući da su dijelom finansirani stranim grantovima koji nisu dozvoljeni za vojne svrhe. „Ukrajina je jedna od nekoliko desetina zemalja koje imaju stanice na Antarktiku koje rade tokom cijele godine“, navodi centar.

Maruševska kaže da, osim što stavlja Ukrajinu na mapu polarnih istraživanja, baza služi i kao značajan instrument meke moći. „Saradnjom s latinoameričkim zemljama, koje su neutralne, počinju da se osjećaju bliže nama i prate našu politiku“, dodala je ona. U trenutnom geopolitičkom kontekstu, baza je postala važan međunarodni instrument.