Sveti Maradona i rumena Margarita: Putovanje kroz Napulj

Katkad se unaprijed raduješ susretu, naročito ako si puno slušao o nekom mjestu. Pomalo strepiš - da li je fama koja ga prati zaista opravdana? Oduvijek sam htio da dođem u Napulj. A onda nisam htio da idem iz njega.

Ostao sam dužan još jedan zapis o ovom veličanstvenom i suludom gradu. Aerodrom je svega nekoliko kilometara od grada, pa smo već usred napuljske saobraćajne gužve. Napolju iskrsne poneki prizor, poneka fasada, koji probude radoznalost. Ali premalo je to. Nije to još uvijek Napulj. Poslije petnaestak minuta čujemo iz zvučnika – Napoli centrale. Silazimo na glavnoj željezničkoj stanici. U blizini smo rezervisali smještaj. Ljudi koji su već bili u Napulju kažu da to nije baš najbolji kraj, ali da je praktično da se odsjedne u blizini glavnih saobraćajnih pravaca.

Prvi utisak je da je grad zaista haotičan. Na prostranom Garibaldijevom trgu naspram stanice i u ulicama oko njega postoji baš sve zbog čega je Napulj i na dobrom i na lošem glasu. Iz niza restorančića zanosno miriše hrana. Napulj je neprikosnovena prestonica italijanske kuhinje. Ni stotinak metara dalje dosađuje se grupa policajaca. Pokretne stepenice na ulazu u metro vode u moderni šoping centar. A na ivici trga, tamo gdje su se smjestile ulice zvučnih imena – Venecija, Firenca, Palermo – počinje mravinjak. Divlji buvljak, grupice Afrikanaca, Arapa, Napolitanaca, oko prostirki koje su zaposjele trotoare. Radnje sa jeftinom robom iz siromašnih djelova svijeta. Muzički hitovi sa riječima egzotičnih jezika. I sve je u pokretu, u glasnom razgovoru, u dovikivanju i smijehu.

Naš smještaj je na drugom spratu. Sa balkona možemo da posmatramo ulice nabujalih kontejnera za smeće, stalnog odlaženja i dolaženja, stalnog automobilskog trubljenja. Ali nismo došli da posmatramo. Došli smo da se stopimo sa tom neukrotivom životnom bujicom. Najpre smo posjetili obližnju pijacu. Via Ferara je ulica koja vodi do Maradoninog murala na soliteru. Tezge sa jeftinom robom ispred staklenih solitera poslovnog kompleksa Centro Direzionale. I već smo u gradskom vrelom krvotoku. Vasto je radnička četvrt, ovdje nema skupih radnji i lokala. Raspolućeno vertikalnom linijom Maradonino lice na zgradi kao da bdi nad gradskom sirotinjom. Mural je tu od ljeta 2023. Potpisao ga je Jorit. To je trenutno najviši mural na svijetu. Stakleno-betonska kula visoka je 122 metra. Na više mjesta u gradu će se pokazati da je Dijego Maradona za ove ljude mnogo više od fudbalera.

Duža šetnja vodi nas do Kapije Kapuana, podignuta 1484. pod aragonskim kraljem Feranteom. Napravljena od bijelog mermera u obliku trijumfalnog luka, ukrašena visokim reljefima i antičkim motivima. Sa obje strane kapije nalaze se dvije masivne kule od tamnog kamena koje se zovu Čast i Vrlina. U blizini je najstarija pijaca grada, koju ćemo posjetiti narednih dana. Sada hitamo ka centru. Kroz ovu kapiju su tokom vjekova svečano prolazili kraljevi, carevi i visoki zvaničnici kada su dolazili u posjetu Napulju. Sada u stari Napulj ulazimo i mi, koračajući između Časti i Vrline.

Via dei Tribunali je – Ulica sudova. Nastala je još u doba antičke Grčke kao glavna saobraćajnica koja je sjekla grad u pravcu istok-zapad. Naziv je dobila u 16. vijeku. Španski namjesnik Don Pedro de Toledo tada je odlučio da sve gradske sudove premjesti na jedno mjesto – u palatu Kastel kapuano. Pored uličnog niza Spakanapoli, sa kojim se proteže paralelno srcem starog Napulja, Via dei Tribunali je istorijski najznačajnija ulica u gradu. Bilo bi zamorno nabrajati sve znamenitosti koje su ovdje na svakom ćošku – od sakralnih građevina do katakombi koje su u Drugom svjetskom ratu poslužile kao skloništa.

Ipak, u toj ulici turisti se najčešće slikaju pored bronzane biste koja se zove Pulčinela. Prvi put smo je ugledali gore, na usponu prema vrhu Vezuva. Umjetnik Lelo Espozito ju je isklesao u vulkansoj stijeni. Isti umjetnik je gradu 2012. poklonio i ovu Pulčinelu. Inače, ona je lik pod maskom iz italijanske komedije del arte, narodnog pozorišta iz 16. vijeka. Lik je duhovit, ironičan, voli picu i stalno uspijeva da nadmudri bogate i moćne, uprkos tome što djeluje lijeno i nevješto. Zato ga Napolitanci smatraju živom dušom svog grada. Glavni razlog okupljanja je lokalno sujeverje. Protrljate li Pulčinelin veliki nos, to donosi sreću, zdravlje i tjera maler. Zbog stotina hiljada ruku koje su ga dodirnule, bronzani nos je potpuno izlizan i sija se kao zlato, dok je ostatak biste taman.

Kao što rekoh, na kilometar ove ulice otpada veliki broj arheoloških i istorijskih znamenitosti. Među turistima je ona poznata i kao kolijevka pice. Ogromni redovi pred lokalima kao što su Đino Sorbilo ili Di Mateo govore o kultnom statusu na društvenim mrežama. Dobro, Unesko je picu uvrstio u svjetsku baštinu. Ali pred picerijama su redovi duži nego pred muzejima. Vidjeli smo to sopstvenim očima dolazeći ovamo i pred picerijom koja je druga na listi najstarijih u gradu. Ne pada nam na pamet da čekamo. U Napulju ne postoje loše picerije. Samo dobre i odlične.

Skrećemo u ulicu nazvana po Svetom Grguru Jermenskom. Poznata je kao Ulica majstora jaslica, pa i kao božićna ulica. Sa obje strane su zanatske radnje. Cijele godine tu se prave i prodaju figure za božićne jaslice. Napulj je star dvadeset i sedam vjekova. Prije mnogo vremena ovdje je stajao hram posvećen Cereri, rimskoj boginji žita i plodnosti. Ljudi su joj na dar prinosili male glinene figure. Hrišćanstvo je zadržalo hardver ali je promijenilo softver. Franja Asiški je u 13. vijeku uveo jaslice sa živim ljudima i životinjama. Uspjeh ovog predočavanja mjesta Isusovog rođenja donijelo je docnije zamjenu živih ljudi figurama od drveta i kamena. Bogate plemićke porodice počele su da se takmiče ko će imati raskošnije jaslice u svojim palatama.

Današnji majstori uvode satirične figurine poznatih ličnosti, ali i Dijega Maradone – napuljskog fudbalskog božanstva. Glavna figura je ipak Benino. Prema legendi, sve jaslice su zapravo samo Beninov san. Ako se Benino probudi, jaslice i cio taj magični svijet će nestati. Njegov san predstavlja duhovno sljepilo čovječanstva prije dolaska Hrista. Među figurama je i pijanac Čiči Bako – nasljednik boga vina Bahusa. Trgovci simbolišu 12 mjeseci. Avgust je prodavac lubenica. Tu je i figura koja se na napolitanskom zove Šo Šo (Sciò Sciò). To je zapravo izraz kojim se tjera neka životinja ili maler – iš, pis. Predstavljen je kao grbavac, jer se grba na leđima muškarca smatra simbolom izuzetne sreće i bogatstva. U Napulju je lijepo roditi se kao grbavac – svi hoće da te dodirnu, svi te tetoše.

Neke amajlije koje nosi Šo Šo zapravo su brojevi. To je iz napuljske knjige snova – Smorfije. Naziv najvjerovatnije potiče od Morfeja, grčkog boga snova. Knjiga za 90 prizora iz sna ima isto toliko brojeva. 47 je mrtvac koji govori. 77 su ženske noge. I tako dalje. Napuljski kraljevi su punili državnu kasu lutrijom. A njegovi podanici su upisivali brojeve na osnovu uputstva o snovima iz ove knjige.

Izlazimo iz Beninovog sna pravo u metro. On će nas prevesti samo koju stanicu dalje u potpuno drugačiji Napulj. Izlazimo na stanici Toledo. Kažu da je to najljepša stanica metroa u Evropi. Možda u tome ima pretjerivanja, ali stanica zaista jeste interesantna. Globalni medijski igrači kao što su The Daily Telegraph ili CNN ovu stanicu metroa linije 1 proglasili su najljepšom u Evropi jer je projektovana kao podzemno umjetničko djelo koje putnicima pruža iluziju silaska na dno okeana.

Izronili smo iz te svjetlosne iluzije na ulicu Toledo, napuljsku Knez Mihailovu. Poslije jednosatnog muvanja po njoj, zavirivanja u radnje velikih svjetskih brendova, ulazimo u Galeriju Umberto I. Javni trgovački prolaz pokriven staklenom kupolom, zapravo je jedan od pradjeda šoping centara. Kažu da podsjeća na sličnu galeriju u Milanu. Mene je ovaj prizor u mislima odveo u Brisel i njegove pasaže. Prije nastanka galerije, ovaj prostor je bio ozloglašen i prenaseljen – mračan kvart sa lošim higijenskim uslovima. Tu je 1884. godine izbila stravična epidemije kolere. Vlasti su odlučile da poruše cijelu četvrt i postave raskošnu galeriju. Nastalo je jedno od najljepših arhitektonskih zdanja italijanske secesije.

U jednom lokalu iza Galerije kafa je odlična. Tu smo umjeli da jutrom skupljamo snagu za napuljski dan. Samo nekoliko stotina metara dalje je najstariji napuljski kafe Gambrinus. Kao i na svim mjestima u gradu koja su unesena u turističke vodiče i na kojima se pozira sa selfijima, i ovdje vlada nepodnošljiva gužva. Nismo se zadržavali. Ocjene gostiju potvrđuju našu sumnju – slava udara u glavu i na džep i snižava nivo usluge. U običnim kafeima na svakom ćošku ima više istinskog života.

Prošetali smo potom do glavnog gradskog trga – Trga referenduma. Tako je nazvan u čast plebiscita, na osnovu kojeg je Napulj izglasao ujedinjenje sa Italijom. Zanimljiva je istorija crkve na glavnom gradskom trgu. Početkom 19. vijeka ovdje je vladao Napoleonov zet Mira. Naredio da se poruše stari samostani i vjerski objekti na tadašnjem rubu trga kako bi se izgradio moderni grad.