Sjećanje na Admiru i Boška: Tragična ljubavna priča iz Sarajeva

Priča o Juliji i Romeu iz Sarajeva, Admiri Ismić i Bošku Brkiću, jedna je od najtužnijih priča iz proteklog rata u Sarajevu. Ubijeni 18. maja 1993. godine, dok su pokušavali pobjeći iz ratnog Sarajeva, njihova priča potresla je cijeli svijet. O Admiri i Bošku 1994. godine snimljen je i dokumentarni film, međunarodni, s Kanađanima na čelu. U filmu su ispričani detalji o njihovoj velikoj ljubavi, od prvog poljupca do dana smrti. U filmu govore njihovi roditelji, sestre, prijatelji, komšije… a doznaje se i koju je ulogu u njihovom životu imao Ismet Bajramović Ćelo.

Portal Radiosarajevo.ba donosi potresnu priču iz ovog filma, o dječaku i djevojčici koja počinje 1984. godine, kada su se u Sarajevu, na zabavi povodom novogodišnje noći, Boško i Admira prvi put poljubili. Tanja Bogdanović, Admirina najbolja prijateljica iz školskih dana, opisuje kako su oboje bili vrlo različiti: “Admira je bila drugačija od svih nas. Voljela je motore i znala je popraviti auto… bila je pomalo divlja: obično se djevojke nečega boje, ali Admiru ništa nije moglo uplašiti. Boško je bio drugačiji. Bio je tiši, mirniji. Uvijek nasmijan, volio se šaliti na račun drugih, ali je to uvijek činio na fin način, kao prava ‘dobrica’”.

Boškovi roditelji doselili su u Sarajevo 1970-ih godina. Otac, Dragan, bio je inženjer koji je radio za UN, dok je majka Rada bila hemičarka. Imali su dva sina, Boška i Baneta. Rada se prisjeća: “Odgojila sam sinove bez razmišljanja o religiji i naciji. Nikad im nisam govorila da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i muslimani. Nisam Admiru gledala kao muslimanku, kao različitu. Gledala sam je kao djevojku moga sina koju je on volio i koju sam ja voljela.” Admirini roditelji, Zijo Ismić i njegova supruga Nera, odobravali su vezu svoje najstarije kćeri. “Od prvog dana sam znao. I nisam imao ništa protiv. Učinilo mi se da je dobra, jer je momak bio strašno simpatičan. S vremenom sam ga i zavolio i nisam ga razdvajao od Admire”, govorio je njen otac Zijo.

Slično dodaje i njena majka, koja je imala miješane brakove u porodici. Admirina mlađa sestra Amela je rekla kako, za nju, Boško nije bio Srbin već brat kojeg nikad nije imala. No, nane i bake zaljubljenog para u početku nisu odobravale vezu. Obje su pamtile Drugi svjetski rat, Admirina nana se sjećala borbe protiv četnika, a Boškova baka je pamtila kako su ustaše odvele njenog muža i ubile ga. Ipak, Boško i Admira su se neizmjerno voljeli.

Godine 1986. bili su tipični jugoslavenski tinejdžeri. Njegova majka kaže da su ih zanimala auta, filmovi i muzika. Nažalost, te godine umro je njegov otac, i Boško “odrasta”. Pritom ga šalju na služenje vojnog roka, u Srbiju. Ipak, ni to ih nije razdvojilo. Pisali su jedno drugom svaki dan. Ovo su rečenice iz njihovih pisama: “Moja najdraža Admira, Svaku noć kada legnem u krevet, ne mogu zaspati jer mislim na tebe. Ljubavi moja, ti si jedina sreća koju imam…” “Moja draga ljubavi, Sarajevo noću je najljepša stvar na svijetu. Možda bih mogla živjeti negdje drugdje, ali samo ako bih bila natjerana. Još je samo malo vremena preostalo do trenutka kad ćemo opet biti zajedno. Nakon toga, baš nas ništa neće moći razdvojiti…” “Moja najdraža Admira, Tako mi mnogo nedostaješ i ne mogu ti ni opisati riječima. Sada, sav moj život svodi se na dan kada ću odslužiti rok i vidjeti te opet…”

Nakon 11 mjeseci ponovno su bili zajedno. Admira je studirala ekonomiju, a Boško je otvorio prodavnicu kuhinjske opreme koju je kupovao na svojim putovanjima u Italiju. Međutim, stare mržnje polako su vaskrsnule. Na Kosovskom polju, 1989. Slobodan Milošević okupio je hiljade Srba koji su zazivali osnivanje Velike Srbije. Dvije godine kasnije, Hrvatska je proglasila nezavisnost. U Sarajevu su ljudi bili uvjereni da rata neće biti. Početkom aprila 1992. godine, nažalost, rat počinje u Sarajevu. Srpski snajperisti uzimaju prve žrtve. Admirin otac je rekao kako su svi, i Boško i Admira, bili sigurni da će sve brzo završiti. Sveštenik Vojislav Čakić, koji je poznavao Admirinog oca, otišao je “na drugu stranu”. Objasnio je to riječima: “…da nismo sad zaratili, za deset godina nas više ne bi bilo ovdje.”

Među brojnim Srbima koji su ostali u gradu bio je i Boško, koji nije htio ići u vojsku. Njegov komšija, Srbin Mišo Ćuk, priključio se Armiji BiH. Bošku je htio dati pištolj, da ga zaštiti od “problema”, ali Boško ga nije htio uzeti. U julu 1992. godine, granata će uništiti Boškov stan u kojem je porodica živjela 25 godina. U stan koji će otići, ponovno će pasti granata. Boškova majka je odlučila otići i obratila se jedinoj osobi koja joj je mogla pomoći, Ismetu Bajramoviću Ćeli. “Rada mi je bila kao druga mati… I da se razumijemo, nije ovo rat heroja kao što je bio Drugi svjetski rat, ovo ovdje je nacionalni rat. Ako ću biti heroj samo muslimanima, neću da budem takav heroj”, govorio je tada Ćelo, koji je štitio “Srbe na Koševu”. Boškova majka kaže da joj je Ćelo sredio da napusti grad i obećao joj je da će štititi Boška.

Boško i Admira se na jesen 1992. useljavaju u devastirani stan njegovih roditelja. Bošku je smetalo to što nisu vjenčani, ali Admira nije htjela zbog zanimacije medija za miješane brakove. Tokom tog perioda, Boško i Mišo Ćuk postaju nerazdvojni drugovi. “Boško mi je donosio vodu, pomagali smo si. Pekli smo hljeb zajedno”, prisjeća se Radojević, komšinica Srpkinja. U tom periodu, Ćelo će organizovati veliko vjenčanje kojem će prisustvovati i Boško i Admira.

Nažalost, dok je svadba trajala, Mišo Ćuk će pobjeći iz Sarajeva. O bijegu nije rekao Bošku, koji je ostao u gradu kao najbolji prijatelj “neprijatelja”. Nakon toga, za Boška počinje strašan period. “Neki su ga počeli napadati, čak i fizički, jedan je bacio kamen. Ja sam ga štitio”, govorio je Ćelo. Početkom maja 1993. Boško je dobio poziv na ispitivanje u policijsku stanicu i odlučio je pobjeći, zajedno s Admirom. Skrili su se u stanu njene nane, dok im Ćelo ne sredi da napuste grad.

Na tragičan dan, 18. maja 1993. godine, Admira je stigla u kuću roditelja. Njena majka se najteže rastala s mačkom Žućom. S ocem se nije pozdravila – on nije odobravao pomisao na bijeg. Potom su se spakirali u stanu njene nane, imali su malo stvari i nešto njenog nakita. Njena nana se sjeća da su im mahali dok su ulazili u auto i odlazili. Čekala je poruku da su stigli, ali nikad je nije dobila. Pismo koje je Admira ostavila majci glasilo je: “Draga majko, mi odlazimo večeras i sve što se desi je Božija volja. Zvat ću te čim pređemo tamo…”

Ćelo je dogovorio “razmjenu” s dva Srbina na Grbavici. Boško i Admira su trčali prema raskrsnici kada je čuo pucanj snajpera. Boško je umro na licu mjesta, a Admira je bila ranjena. “Jaukala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, i onda je nastupila tišina.”