U Crnoj Gori svega 150 donora, građani nepovjerljivi, a vjerske zajednice podržavaju

Ministarstvo zdravlja u odgovorima Pobjedi ističe da je kampanja dala mjerljive rezultate, te da je broj donorskih kartica porastao sa deset na oko 150. No i taj broj, postignut ulaganjem od 50.000 eura, ostavlja Crnu Goru daleko od evropskih standarda.

Prije nego što je Ministarstvo zdravlja prošle godine pokrenulo kampanju za podsticanje donorstva organa, u Crnoj Gori je bilo izdato svega deset donorskih kartica. Nakon kampanje pokrenute u maju prošle godine „Potpis za život! Donorska kartica – kartica sa najvećom vrijednošću“, taj broj je porastao na oko 150, odnosno jedna na svakih 4.130 stanovnika.

I pored višegodišnjih napora zdravstvenog sistema da obezbijedi dovoljan broj donora, u Crnoj Gori ova priča teško može da zaživi, a najčešći razlozi su apstraktni - nepovjerenje i strah. Ministar zdravlja dr Vojislav Šimun je kazao da je kampanja pokrenuta kako bi se podigla svijest javnosti o značaju donorstva organa, pozivajući građane da razmotre mogućnost da postanu donori. On je istakao da ova kampanja predstavlja poziv na humanost, solidarnost i hrabrost.

- Donošenje odluke da budemo donor organa jeste odluka da nečiji život, nakon našeg, može da se nastavi. Jedan potpis može značiti novi život – novo disanje, otkucaje srca, pogled na svijet – rekao je on.

Direktor Kliničkog centra Crne Gore dr Aleksandar Radović je rekao da je transplantacija organa jedina terapijska opcija za pacijente sa trajnim gubitkom funkcije određenih organa.

- Jedan donor može spasiti do sedam života – srce, pluća, bubrezi, jetra, pankreas – a rožnjača može značajno poboljšati kvalitet života osoba sa oftalmološkim oboljenjima – rekao je dr Radović.

Zvanični podatak koji Ministarstvo navodi u odgovoru na pitanje o rezultatima kampanje otkriva težak polazni kontekst: prije nego što je kampanja pokrenuta, u Crnoj Gori je bilo izdato svega deset donorskih kartica. Od maja prošle godine taj broj je porastao na oko 150. Ministarstvo to ocjenjuje kao „mjerljive i značajne rezultate“, naglašavajući da „u kontekstu transplantacione medicine, svaki iskorak predstavlja važan doprinos izgradnji održivog i funkcionalnog sistema“.

Za realizaciju kampanje prethodne godine opredijeljeno je 50.000 eura. Ministarstvo napominje da se uspješnost ovakvih inicijativa „ne mjeri isključivo kvantitativnim pokazateljima, poput broja izdatih kartica, već i kvalitetom informisanosti građana, stepenom razumijevanja značaja donorstva, kao i povećanjem broja saglasnosti porodica u ključnim trenucima“.

Koliko je 150 kartica malo, govori poređenje sa Španijom, zemljom koja prema podacima objavljenim u medicinskom časopisu „The Lancet“ bilježi najvišu stopu donora organa u svijetu 33 godine zaredom. Španija je 2024. godine zabilježila 52,6 stvarnih donora na milion stanovnika. Crna Gora, sa 620.000 stanovnika, u istom periodu ima jednu eksplantaciju, prvu nakon devet godina.

Na pitanje koliko medicinskih radnika u javnom zdravstvenom sistemu lično posjeduje donorsku karticu - podatak koji bi bio snažan signal javnosti i potencijalno najmoćniji alat kampanje - Ministarstvo odgovara da se ti podaci čuvaju u skladu sa zakonom o zaštiti ličnih podataka i nijesu dostupni javnosti. Struktura potpisnika, dakle, ostaje nepoznata.

Na pitanje postoji li obaveza za izabrane ljekare da pacijente informišu o mogućnosti doniranja organa i postoje li sankcije ukoliko to ne rade, Ministarstvo odgovara da su svi izabrani ljekari u domovima zdravlja „prošli odgovarajuću edukaciju i upoznati su sa procedurama izdavanja donorskih kartica“. O mehanizmima praćenja i eventualnim sankcijama – nema odgovora. Edukacija postoji, ali obaveza i odgovornost ostaju nedefinisani.

Najindikativniji odgovor u dopisu Ministarstva je onaj na pitanje o uvođenju sistema pretpostavljenog pristanka - mjere koja je u Španiji, Austriji, Hrvatskoj i nizu drugih evropskih zemalja dovela do dramatičnog porasta broja donora. Po tom sistemu, donor je svako ko se za života nije izričito usprotivio doniranju organa. Ministarstvo odgovara da je važeći zakonski okvir u potpunosti usklađen sa evropskim standardima, te da predviđa jasno definisane pravne opcije za građane.

Na pitanje Pobjede o mogućnosti uvođenja pretpostavljene saglasnosti, iz Ministarstva nijesu dali odgovor. Zakon o uzimanju i presađivanju ljudskih organa u svrhu liječenja, koji je Skupština Crne Gore usvojila u junu 2025. godine, propisuje da svaki punoljetni i poslovno sposobni građanin može potpisati donorsku karticu kod izabranog doktora. Ta saglasnost u svakom trenutku može i da se opozove. Međutim, bez obzira na to da li preminulo lice jeste ili nije za života potpisalo donorsku karticu, bolnički koordinator obavezan je da kontaktira s užom porodicom, koja ima pravo da potvrdi ili odbije saglasnost. Zakon, dakle, ne štiti volju donora od porodičnog veta - čak i kad je građanin za života izričito pristao na donaciju, porodica ima pravo da to ospori. To je ključna razlika u odnosu na sisteme poput španskog, gdje institucije aktivno štite prethodno izraženu volju preminulog.

Na pitanje Pobjede što Ministarstvo prepoznaje kao ključne faktore malog broja potencijalnih donora u Crnoj Gori, i koje mjere se planiraju u narednom periodu, iz tog resora nijesu dali direktan odgovor. Ističu da će nastaviti sa aktivnostima usmjerenim na podizanje svijesti javnosti o značaju doniranja organa. Posebno je naglašena uloga bolničkih koordinatora, čiji rad u jedinicama intenzivne njege, kao i komunikacija sa porodicama potencijalnih donora, predstavlja ključnu kariku u realizaciji transplantacionog procesa.

Upravo bolnički koordinator je taj koji u trenutku moždane smrti pacijenta stupa u kontakt s porodicom i vodi je kroz proceduru saglasnosti, posao koji zahtijeva i medicinsko znanje i emocionalnu inteligenciju i od kojeg u praksi najčešće zavisi hoće li do donacije uopšte doći. Istraživanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti iz 2024. godine, sprovedeno pod rukovodstvom akademika Gorana Nikolića, kojim je anketirano 120 pacijenata, pokazuje da je najčešći razlog odbijanja donorstva - nepovjerenje u zdravstveni sistem.

- Predrasude, stereotipi, strah od novog i nepoznatog, konzervativizam ostaju. To su iracionalne kategorije koje su u kolektivnoj svijesti vrlo rezistentne. Ne postoji jasan način kako se na njih efikasno djeluje i kako se one mijenjaju - zaključak je istraživanja.

Podaci o informisanosti jednako su zabrinjavajući: najčešći izvor informacija o transplantaciji bio je razgovor s prijateljima i članovima porodice. Mediji, literatura i lična iskustva zastupljeni su zanemarljivo. Većina ispitanika smatra da nije adekvatno informisana o programu transplantacije. Paradoks koji istraživanje opisuje je taj da građani većinski podržavaju transplantacije u inostranstvu, ali ne žele da učestvuju kao donori, što precizno ilustruje raskorak između deklarativne podrške i lične odluke.

Na pitanje o kulturološkim i vjerskim preprekama donorstvu, Ministarstvo navodi da je ostvarilo institucionalni dijalog sa predstavnicima pravoslavne, katoličke i islamske zajednice u Crnoj Gori, te da je dobijena „jasna i nedvosmislena podrška doniranju organa nakon smrti“. Ovaj podatak direktno demantuje jedan od najčešćih argumenata protiv kampanje - da su vjerska uvjerenja prepreka donorstvu. Ako su sve tri dominantne vjerske zajednice javno podržale donorstvo, prepreka nije teološka, nego sistemska i kulturološka, a to je nedostatak edukacije, razgovora u porodicama i institucionalnog pritiska da se donorska odluka donese dok je još vrijeme.

Na pitanje o planovima za unapređenje kadrovskih, tehničkih i organizacionih kapaciteta za eksplantaciju i transplantaciju, Ministarstvo odgovara da će „u narednom periodu nastaviti da sistemski razvija kadaverični program transplantacije“, ističući da je „ohrabrujuća činjenica da je zabilježen prvi kadaverični donor nakon devet godina, što predstavlja prekretnicu u obnovi ovog programa“.

Saradnja sa Eurotransplantom prepoznata je kao „ključni mehanizam za efikasnu razmjenu organa“. Konkretnih rokova, kadrovskih planova ni budžetskih projekcija - nema.

Crna Gora je od 2018. godine potpisnica alokacijskog ugovora sa Eurotransplantom, međunarodnom mrežom za razmjenu organa koja okuplja Njemačku, Austriju, Mađarsku, Luksemburg, Holandiju, Hrvatsku, Sloveniju i Belgiju. Saradnja se zasniva na principu reciprociteta: koliko organa zemlja daje, toliko može i da primi. Od potpisivanja ugovora do 9. aprila u Crnoj Gori su obavljena ukupno tri kadaverična donorstva - u decembru 2013, septembru 2018. i aprilu 2026.

Na pitanje da li Crna Gora trenutno ispunjava obaveze reciprociteta i koje su potencijalne posljedice ukoliko to nije slučaj, Ministarstvo odgovara da su „od strane Eurotransplanta upućene pozitivne ocjene u pogledu organizacije sprovedene eksplantacije“. Ukoliko Crna Gora ne bude mogla da ispuni uslove na kojima reciprocitet počiva, teško da će se oni kojima su organi potrebni naći na listi Eurotransplanta.

Na pitanje o tome koliko bi razvijen sistem kadaveričnog donorstva uštedio zdravstvenom budžetu godišnje - uzimajući u obzir da je transplantacija bubrega prosječno jeftinija od višegodišnje dijalize, a pacijenti upućeni u inostranstvo direktan trošak za Fond zdravstvenog osiguranja - Ministarstvo odgovara da „nijesu svi pacijenti na hemodijalizi istovremeno kandidati za transplantaciju bubrega“ i da procjena nije u nadležnosti Ministarstva, već stručnih timova KCCG.

A u međuvremenu, od uspostavljanja saradnje sa centrom u Minsku sredinom 2024, u Bjelorusiju je upućeno 15 pacijenata - 13 je uspješno operisano, a još 18 čeka poziv. Četvoro pacijenata upućeno je u Tursku radi transplantacije dijela jetre.