Most na Tari: Ljepotan s tužnom sudbinom

Ovaj ljepotan među mostovima počeo je svoj vijek u jednom vremenu kada je bilo mnogo važnije srušiti nego izgraditi most, i u kraju gdje će rat ispoljiti svu svoju žestinu kao rijetko gdje u svijetu. U vrijeme kada je dovršen, u novembru 1940. godine, Most na Tari je bio najveći drumski lučni most od armiranog betona u Evropi i jedan od nekoliko najvećih mostova ove vrste u svijetu. Sa svojih 366 metara dužine i pet lukova, od kojih onaj glavni ima raspon od 116 metara i elegantno preskače vratolomni kanjonski ambis, dubok preko 150 metara, on je odista bio most za divljenje.

Ali, u doba njegovog nastanka nije bilo vremena za divljenje. Već godinu dana Evropom je bjesnio rat koji će, za nepunih šest mjeseci, stići i u ove krajeve, da se surovo poigra i sudbinom ove kolosalne ljudske tvorevine i sudbinama njenih tvoraca. Iako i najveći i, sigurno, najljepši evropski most, on nikada neće doživjeti trenutak da bude svečano predat saobraćaju. Doživjeće nešto drugo, što samo može da udesi cinizam ratnog haosa: prve kolone motornih vozila koje će preći preko Mosta na Tari biće njemački tenkovi, i to baš onoga dana, 17. aprila 1941. godine, kada je kod Sarajeva zarobljen tridesetsedmogodišnji građevinski inženjer, rezervni kapetan Mijat Trojanović, njegov projektant!

Upravo zbog vremena u kome je nastao i svega onoga što će se kasnije zbiti, danas se o Mostu na Tari govori i piše tako mnogo, a zna, nažalost, tako malo. U jedva preglednoj masi onoga što je o Mostu napisano ili snimljeno za film i televiziju, teško da bi se našlo nekoliko tekstova i autora koji se nijesu, na ovaj ili onaj način, ogriješili ili o projektantu Mosta profesora Mijata Trojanovića, ili o graditelju inženjera Isaka Rusoa, ili o hrabrog inžinjera Lazara Jaukovića koji ga je iz strategijskih razloga djelimično porušio 1942. godine.

Da je velika greška što se i ove i mnoge druge činjenice o Mostu i ljudima koji su ga gradili, rušili i obnavljali ne znaju tačno je; ali da ima mnogo ozbiljnih i razumljivih razloga zašto je to tako, to je tačno. Most je, na primjer, građen u vrijeme relativno slabih masovnih komunikacija i u kraju koji je do tada bio jedva prohodan. Sve što je o Mostu moglo doprijeti do šire javnosti bilo je nekoliko rutinskih novinskih vijesti, dvije-tri razglednice sa projektnim crtežima Mosta, dva-tri stručna osvrta po časopisima i ništa više.

Kasnije će doći rat i uloga inženjera Lazara Jaukovića, koja će, u ovom kraju izrazitog epsko-stvaralačkog mentaliteta, vremenom prerasti u uzbudljivu legendu o čovjeku koji je gradio Most, a zatim ga sam porušio, da ga neprijatelj ne bi mogao koristiti u svojim ofanzivnim operacijama. Ta nesvakidašnja, lijepa legenda do te mjere će uhvatiti korijen u javnosti, da će u njenoj sjenci ostati sve ostalo, pa čak i stvarni, ne manje hrabri podvig samog junaka legende Lazara Jaukovića.

Ovaj veliki kult malog leverskog mosta bio je toliko jak da se impozantni Most na Tari kod sela Budečevice, udaljen od Levra 'tri dobra sata hoda', često danas pojavljuje u raznim, pa čak i najuglednijim domaćim i stranim publikacijama kao 'Most na Lever Tari'! Danas, kada su povezana velikim i sigurnim Mostom, sela Budečevica, na lijevoj, i Trešnjica, na desnoj strani Tare, djeluju gotovo kao jedno selo. Među njima je ništa više nego 366 metara kao staklo ravnog puta.

Nigdje, zaista, kao ovdje u Kanjonu ne zazvuče istinitije riječi Erika de Marea da je most 'zasvođenje čovjekovim intelektom pometnje nekontrolisanih, iskonskih emocija'. Jer ako je igdje iskon bio 'nekontrolisano emotivan', bio je ovdje, stvorivši pometnju teško zamislivu i još teže premostivu.