Život u Teheranu tokom rata: Bankomati ne rade, redovi za benzin i hljeb

Iranska prijestonica Teheran suočava se sa snažnim napadima otkako su 28. februara počeli udari, dok SAD i Izrael gađaju vojne i političke ciljeve u pokušaju da oslabe islamski režim. Kako izvještava BBC, stanovnici objašnjavaju kako izgleda život u zemlji pod ovim okolnostima.

Napadi su pogodili i druge oblasti, a iranski zvaničnici navode da je više od 160 osoba, uključujući djecu, poginulo kada je u subotu pogođena ženska škola u gradu Minab. Bijela kuća je saopštila da SAD istražuju incident, ali da ne gađaju civile. „Ovo što sada proživljavamo prevazilazi ono što smo doživjeli tokom dvanaestodnevnog rata“, rekao je jedan stanovnik Teherana, misleći na prošlogodišnji sukob između Izraela i Irana.

Dok neki Iranci izražavaju strah zbog života članova porodica, drugi smatraju da je režim u strahu i nadaju se boljoj budućnosti. Prvi talas udara ubio je iranskog vrhovnog vođu, ajatolaha Alija Hamneija, ali vazdušni napadi nisu prestali ni u danima nakon toga. „Svaki dan izgleda kao mjesec“, kaže Salar, stanovnik Teherana, dodajući da je nedavni vazdušni udar toliko zatresao njegovu kuću da je morao da ostavi prozore otvorene kako staklo ne bi popucalo.

Internacionalne medijske organizacije često ne dobijaju vize za Iran, što otežava prikupljanje informacija o situaciji u zemlji. Isključenja interneta dodatno komplikuju situaciju. Cijene namirnica su naglo porasle, a redovi za hljeb i benzin su „nevjerovatni“. Većina ljudi ostaje kod kuće, izlazeći samo po osnovne namirnice. Kako se čini, režim je pojačao prisustvo bezbjednosnih snaga na ulicama, što mnogi Iranci vide kao reakciju na nezadovoljstvo nakon smrti ajatolaha. „Kontrolni punktovi su svuda. Plaše se i sopstvene senke“, navodi jedan 25-godišnji student iz Teherana, dodajući: „Čekamo veliki trenutak, završni trenutak, kada ćemo svi izaći na ulice i pobijediti“.

Druga stanovnica prijestonice navodi da je većina prodavnica zatvorena, a neki bankomati ne rade, iako su supermarketi i pekare i dalje otvoreni. Teheran djeluje „prazno“, kaže ona, i svako ko izlazi iz kuće mora imati „hitni razlog“ za to. Stanovnici su primijetili da je prvog dana protestâ bilo više, ali da su sada svuda policijske snage. Salar dodaje da bezbjednosne snage prete građanima zbog javnog kritikovanja režima, a vlasti šalju SMS poruke u kojima upozoravaju da će se svaka osoba koja izađe na proteste smatrati „izraelskim saradnikom“.

U međuvremenu, sve više ljudi napušta Teheran, dok neki poput Kaveha, koji živi u Zandžanu, govore o bombardovanju svojih gradova. „U prva tri dana naš grad je bio žestoko bombardovan“, kaže on, dodajući da je nebo bilo zamračeno dimom. Njegovi roditelji su poslat na sjever, ali nije siguran koji su gradovi bezbjedni. „Moja majka je bila u veoma lošem stanju – bila je veoma uplašena“, dodaje Kaveh, ističući da su trenutni napadi gori od svega što je ona doživjela tokom osmogodišnjeg rata Irana i Iraka osamdesetih godina.

Isključenja interneta značajno otežavaju Irancima da stupe u kontakt sa svojim najbližima. Kaveh navodi da mu je najveća briga održavanje kontakta sa porodicom i prijateljima, dok se bori za opstanak. Internet mu je nestao oko podneva prvog dana napada, a Kaveh i Salar koriste VPN mreže da bi pristupili sajtovima blokiranim od strane iranske vlade. Kada uspije da se poveže na internet, Kaveh pokušava da pomogne prijateljima van Irana koji nemaju vijesti o svojim porodicama, šaljući im informacije ili prenoseći poruke.