Ispovijest Tanje: Odlazak od nasilnika bio je početak borbe za novi život

U ispovijesti Tanje iz Podgorice, koja je godinama bila žrtva porodičnog nasilja, otkriva se složenost i težina borbe sa posljedicama nasilja. "Dugo sam ćutala. Godinama sam govorila sebi da će proći, da je samo loš period, da će se promijeniti. Prvi put me je uvrijedio pred drugima. Drugi put me je odgurnuo. Treći put sam shvatila da živim u strahu – ali sam i tada ostala," priča Tanja.

Ona naglašava da porodično nasilje ne počinje fizičkim nasiljem, već kontrolom i verbalnim napadima. "Počinje rečenicama: 'Gdje si bila?', 'S kim si pričala?', 'Bez mene si niko.' Malo po malo, počela sam da vjerujem u to. Izgubila sam samopouzdanje, prijatelje, posao. Izgubila sam sebe," dodaje Tanja.

Godinama je vjerovala da će situacija postati bolja, ali se, kako ističe, prevarila. "Kada sam konačno otišla, mislila sam da je najgore iza mene. Spakovala sam nekoliko stvari i izašla sa troje djece. Te noći nisam imala plan, ali sam imala odluku – da više ne živim u strahu," kazala je Tanja.

Međutim, ubrzo se uvjerila da je odlazak bio samo početak nove borbe. "Porodica i prijatelji su me često pitali: 'Zašto ga nisi ranije ostavila?' Boljelo je što je malo ko postavio pitanje: 'Kako ti je sada?"

"A sada je teško. Kada ste godinama slušali da ne vrijedite, nije lako ponovo stati pred svijet. Nisam imala posao, nisam imala novac, a imala sam teret stigme. U našoj sredini svi znaju sve - ili misle da znaju," iskreno priča Tanja.

Prema njenim riječima, na razgovorima za posao gledali su je kao problem. "Samohrana majka. Žena koja je 'imala porodične probleme'. Niko ne kaže direktno, ali osjetite. Osjetite kada vas procjenjuju, kada misle da ste slabi, nestabilni, 'komplikovani'. To me psihički uništavalo," napominje Tanja.

Za Tanju je najteže bilo vratiti vjeru u ljude. "Trzala sam se na povišen ton. Izbjegavala sam okupljanja. Mislila sam da svi vide moj strah. A zapravo, vodila sam bitku koju niko nije video - kako da opet budem dio društva koje me je godinama posmatralo kroz tuđu priču. Djeca su me pitala zašto više nemamo 'staru kuću'. Nisam znala kako da im objasnim da dom nije mjesto gdje te neko ponižava. Učila sam zajedno s njima šta znači sigurnost," objašnjava ona.

Tanja je potražila stručnu pomoć tek kada je shvatila da sama ne može. "Razgovori sa psihologom su mi prvi put dali prostor da izgovorim sve ono što sam godinama gurala pod tepih. Naučila sam da nisam kriva. Da nasilje nikada nije zasluženo. Da hrabrost nije u trpljenju, nego u odlasku," dodaje Tanja.

Njena poruka svim ženama koje su preživjele porodično nasilje jeste da ne trebaju sažaljenje. "Treba im prilika. Prilika za posao, za podršku, za razumijevanje. Treba im društvo koje neće okretati glavu, niti postavljati pitanja koja bole više od samih uspomena," poručuje Tanja.

Danas Tanja radi, iako dodaje da to nije posao iz snova, ali je njen. Sama plaća račune, a djeca se smiju češće nego ranije. "I iako i dalje imam noći kada me probudi nemir, znam da sam napravila najvažniji korak – izašla sam iz pakla nasilja. Ako ovo čita neka žena koja još uvijek ćuti, želim da zna: nisi sama. Nisi kriva. I tvoj život može početi ponovo. Možda sporije nego što si zamišljala. Možda teže nego što bi trebalo. Ali može. I vrijedi," zaključila je Tanja.