Decenije nekažnjivosti: Bukovica i dalje bez pravde

Centar za građansko obrazovanje (CGO) povodom godišnjice zločina u Bukovici podsjeća da ni nakon tri decenije niko nije pravosnažno odgovarao za etničko čišćenje, ubistva i torturu nad bošnjačko-muslimanskim stanovništvom ovog pljevaljskog kraja, što ostavlja dubok osjećaj nepravde i svjedoči o dugogodišnjem institucionalnom neuspjehu.

Bukovica, seosko područje udaljeno oko 60 kilometara od Pljevalja, do početka devedesetih bila je pretežno naseljena Bošnjacima i Muslimanima. U periodu od 1992. do 1995. godine, sprovedeno je etničko čišćenje. Prema dostupnim i dokumentovanim podacima, raseljena su 24 sela, a oko 90 porodica sa približno 270 članova je protjerano ili izbjeglo. Ubijeno je šest civila, dvije osobe su izvršile samoubistvo zbog posljedica torture i zlostavljanja, 11 osoba je oteto i odvedeno u zatvor u Čajniče, dok je blizu 70 civila bilo izloženo fizičkoj torturi, uključujući teška zlostavljanja i silovanja. Zapaljeno je najmanje osam kuća, uključujući džamiju u selu Planjsko, dok su brojna domaćinstva opljačkana i uništavana. Za ove zločine u Crnoj Gori niko nije pravosnažno osuđen, ističe Maja Marinović iz CGO-a.

Marinović podsjeća da je jedini slučaj koji je dobio sudski epilog, ubistvo Džafera Đoga, kvalifikovan kao ubistvo iz niskih pobuda i nacionalne mržnje, a ne kao ratni zločin. Osuđeni Majoš Vrećo je kasnije amnestiran, dok je saučesnik Dragomir Krvavac oslobođen zbog neuračunljivosti. Zahtjev za pokretanje istrage Viši državni tužilac podnio je tek krajem 2007. godine Višem sudu u Bijelom Polju, a istraga je okončana 2010. godine. Optužnica za zločin protiv čovječnosti podignuta je protiv sedam osoba, ali su svi optuženi pravosnažno oslobođeni.

Država Crna Gora je 2008. godine potpisala sudsku nagodbu i isplatila oko pet miliona eura odštete za 247 osoba koje se smatraju žrtvama ili članovima njihovih porodica, čime je odgovornost praktično prebačena sa krivične na finansijsku ravan. Iako je pokrenut projekat rekonstrukcije uništenih kuća i infrastrukture, vratio se zanemarljiv broj porodica, što dodatno svjedoči o dubini posljedica koje su ovi zločini ostavili na lokalnu zajednicu.

Tužilaštvo je razloge napuštanja bošnjačko-muslimanskog stanovništva opisalo kao rezultat sistematskog zlostavljanja, dok je odbrana tvrdila da je riječ o ekonomskim migracijama, što demantuju brojna svjedočanstva. Sudska dokumentacija o ovim događajima predstavljena je u publikaciji CGO-a "Proces suočavanja s prošlošću u Crnoj Gori – Slučaj Bukovica".

CGO također ukazuje na posljednje aktivnosti Specijalnog državnog tužilaštva, uključujući usvajanje Plana postupanja i izmjene Zakonika o krivičnom postupku iz juna 2024. godine, kojima je omogućeno korišćenje dokaza prikupljenih pred Haškim tribunalom. Ipak, ostaje otvoreno pitanje da li je riječ o istinskoj posvećenosti pravdi ili pokušaju ispunjavanja obaveza u procesu evropskih integracija.

Protok vremena otežava utvrđivanje odgovornosti, jer ključni svjedoci i žrtve umiru, a sjećanja blijede. Zločin u Bukovici, kao i druga stradanja tokom devedesetih, nedovoljno su prisutni u obrazovnom sistemu. Istraživanja pokazuju da manje od polovine građana (49,7 odsto) smatra da su se ratni zločini desili na teritoriji Crne Gore, dok među mladima 38,6 odsto vjeruje da ih je bilo, a od tog broja 42,5 odsto zna za zločin u Bukovici.

Vladavina prava podrazumijeva dosljedno i nepristrasno procesuiranje svih ratnih zločina, bez obzira na vremensku distancu ili politički kontekst. Efikasno utvrđivanje odgovornosti i njegovanje kulture sjećanja ostaju ključni preduslovi za jačanje povjerenja u institucije i izgradnju funkcionalnog demokratskog društva, zaključila je Marinović.