Pravda i suočavanje sa prošlošću: Izjave Aleksandre Simović-Gardašević

U intervjuu za Pobjedu, Aleksandra Simović-Gardašević, kćerka Ratka Simovića, jednog od stradalih vojnika u hrvatskom logoru „Lora“ u Splitu, ukazuje na važnost suočavanja sa prošlošću i ističe da pravda ne bi smjela biti pitanje etničke pripadnosti, već civilizacijski minimum. Ona naglašava da se zločin ne može opravdati nijednom idejom, državom ili zastavom, te da je obaveza svih nas da govorimo istinu, čak i kada je ona bolna.

Simović-Gardašević smatra da su bivše države Jugoslavije, uključujući Crnu Goru, loše suočile sa svojom prošlošću, često birajući selektivno priznavanje zločina i odgovornosti, umjesto iskrene empatije prema žrtvama. „Crna Gora je daleko najnezainteresovanija za svoje žrtve“, kaže ona, naglašavajući da je Hrvatska mnogo angažovanija kada je riječ o podršci preživjelima i porodicama stradalih.

Govoreći o ratovima devedesetih, Simović-Gardašević naglašava koliko brzo društva mogu izgubiti osjećaj za ljudsko dostojanstvo kada mržnja i propaganda preuzmu primat nad empatijom. „Ratovi devedestih pokazali su koliko brzo društva mogu izgubiti osjećaj za ljudsko dostojanstvo“, ističe ona, dodajući da se posljedice tog nasilja osjećaju i danas, posebno među porodicama žrtava.

Na pitanje o emocijama koje osjeća kada pomisli na ratne zločine, ističe da je za nju ta tema lična i da se bol nastavlja kroz nepravdu i ravnodušnost. „Tema koja i danas krvari. Jer za porodice žrtava rat nije završen onog dana kada je potpisan mir“, kaže ona, dodajući da je važno govoriti o ovim pitanjima, iako to boli.

Simović-Gardašević smatra da crnogorske vlasti godinama ćute o slučaju „Lora 3“ i da se suština priznanja patnje žrtava i imenovanja zločina izbjegava. Naglašava da se „dokazi o ratnim zločinima nad našim državljanima postoje“, ali da se ništa suštinski ne preduzima kako bi se to pitanje riješilo.

Ona apeluje na Crnu Goru da pokaže više staloženosti prema ljudskom dostojanstvu i da se suoči sa svojim propustima. „Samo država koja ima snage da pogleda u vlastite propuste može graditi budućnost u kojoj se takvi zločini više nikad neće ponoviti“, poručuje ona, naglašavajući potrebu za jasnim priznanjem patnje žrtava kroz komemoracije i obrazovni sistem.

Na kraju, Simović-Gardašević ističe da je pomirenje moguće samo uz stvarnu političku i društvenu volju. „Pomirenje ne znači zaborav, već priznanje i svoje i tuđe patnje“, zaključuje ona, pozivajući na otvoreni dijalog i priznanje svih žrtava, bez obzira na nacionalnost.