Smrt Sejfa el-Islama Gadafija završila priču o porodici Gadafi

Sejf el-Islam Gadafi (53) ubijen je u gradu Zintanu, daleko od palača u kojima je nekada učio kako se vlada pustinjskom imperijom svog oca. Sa njegovom smrću nepovratno je završena priča o porodici koja je decenijama oblikovala Libiju: od samouvjerene revolucionarne države do mape podijeljene između milicija, stranih interesa i naftnih polja.

Napad je izveden noću, brzo i bez svjedoka koji bi željeli da govore. Libijske frakcije prebacuju odgovornost jedna na drugu, što je postalo uobičajeni ritual u zemlji u kojoj istina rijetko preživi duže od metka. Za jedne je bio nasljednik tiranije, za druge poslednji čovjek koji je imao dovoljno veliko ime da ponovo sastavi rasparčanu državu.

Ko je, zapravo, bio Sejf el-Islam, među Libijcima poznat kao Mač islama? Nasljednik koji nije postao vladar. Godinama je gradio imidž reformatora: govorio je, kažu, engleski bez greške, pozivao na otvaranje Libije i pregovarao sa Zapadom u vrijeme kada je vlast pokušavala da bude prihvatljiv partner. Ta uloga mu je donijela i podršku i osudu: jedni su u njemu vidjeli Gorbačova pustinje, drugi tek uglađeniju verziju očevih vlasti.

Pobuna 2011. godine, koju su zdušno podržavale Sjedinjene Američke Države, razbila je te planove u param-parčad i od Sejf el-Islama napravila drugog čovjeka. Postao je oštar kritičar Zapada, optužujući njihove političke elite da žele da preuzmu kontrolu nad naftnim i gasnim resursima zemlje. Nekada glavni arhitekta između Tripolija i Pariza, postao je i najopasniji svjedok da je bivši francuski predsjednik Nikola Sarkozi tajno 2007. godine dobio milione libijskog novca kako bi došao na vlast. Zbog toga je Sarkozi jesenas osuđen na pet godina zatvora.

Danas gotovo prorocki zvuči upozorenje Sejf el-Islama da nasilje neće prestati sa smrću njegovog oca. "Njihov cilj je da kontrolišu Libiju. To je meta. A Libijci im to neće dozvoliti, zato će se borba nastaviti," rekao je u intervjuu za RT prije 15 godina. Negirao je bilo kakvu umiješanost u ubistvo demonstranata, optuživši zapadne vlade i strane medije da šire laži kako bi "stvorile haos u Libiji".

Dok je svijet gledao pad Tripolija, Sejf el-Islam je prešao put od mogućeg nasljednika do bjegunca koji je spas našao u Alžiru. U godinama koje su uslijedile bio je i zatvorenik, pa neuspjeli osuđenik na smrt zbog protivljenja "Arapskom proljeću", talac lokalnih komandanta, simbol za trgovinu među rivalskim centrima moći. Nakon što se iznenada opet pojavio u Libiji, njegovo ime je počelo da izranja u najavama za izbore predsjednika.

Iako se izbori nisu održali od 2014. godine, Sejf el-Islam je takvu namjeru više puta i potvrđivao. Libija u kojoj je ubijen nije ona Libija u kojoj je rođen. Nakon zapadne intervencije i građanskog rata, ostala je samo geografija bez zajedničke vlasti – istočne i zapadne vlade, desetine naoružanih grupa, spoljni pokrovitelji koji se smjenjuju u zavisnosti od cijene barela. U takvom ambijentu Sejf el-Islam je bio anahronizam.

Njegova ideja da se vrati na političku scenu oslanjala se na nostalgiju za vremenom stabilnosti, ali i na umor od haosa. Upravo ta mogućnost – da prezime Gadafi ponovo postane faktor – mnogima je djelovala opasnije od svakog kompromisa. Ubistvo Moamera Gadafija – zločin bez kazne. "Došli smo, vidjeli smo, on je umro," izgovorila je uz osmijeh Hilari Klinton 20. oktobra 2011. godine, u trenutku kada je stigla vijest da su libijski pobunjenici ubili čovjeka koji je četiri decenije vladao zemljom.

Ta rečenica postala je cinični epilog jedne epohe i priznanje da je rušenje Libije bilo zajednički projekat Zapada i lokalnih milicija. Poslednji časovi Moamera Gadafija nisu ličili na pad državnika, već na javni linč. Njegov konvoj je kod Sirte presrela NATO avijacija – američki dronovi "predator" i francuski "miraži" uništili su većinu vozila. Preživjeli su se sklonili u betonski odvod, odakle su ih izvukle pobunjeničke grupe. Ono što je uslijedilo svijet je gledao kroz mutne snimke mobilnih telefona: ponižavanje, batine i egzekucija čovjeka koji više nije učestvovao u borbi.

NATO je kukavički tvrdio da "ni u jednom trenutku nije ciljao pojedince", ali zapadni mediji su već tada pisali da su obavještajne službe znale ko se nalazi u konvoju. Zajedno sa Gadafijem tog dana ubijen je i njegov sin Mutasim, a leševi su potom danima držani izloženi u Misrati, kao trofeji novog poretka. "Pobunjenici su zapalili vatru i sada će morati da osjete plamen. Prolili su krv koja će sada teći u potocima. Ja sam sin mog oca i brat Mutasimov i progonit ću ubice do samog kraja," poručio je Sejf el-Islam.

Pravnici su protokolarno upozoravali da je riječ o klasičnom ratnom zločinu i kršenju Treće ženevske konvencije: ubistvu ratnog zarobljenika koji više ne pruža otpor. Ujedinjene nacije, pa čak i vlade SAD i Britanije, formalno su tražile istragu. Nikada nije sprovedena. Kao što nikada niko nije odgovarao za bombardovanje zemlje pod izgovorom "zone zabrane leta", koja je pretvorena u operaciju smjene režima.

Pored Mutašima, 2011. godine u borbama kod Tripolija je stradao i Hamis, komandant elitne 32. brigade, a najpovučeniji sin Sejf el-Arab bio je žrtva aprilske bombardovanja prestonice. Sudbina ostalih članova porodice liči na izgnaničku hroniku Bliskog istoka: najstariji sin Muhamed, čiji je trogodišnji sin takođe poginuo u NATO bombardovanju 2011. godine, u tihom je egzilu u Omanu, Saadi je, nakon propale fudbalske karijere i zatvora, u Turskoj, ćerka Ajšа, takođe u Omanu izbjegava javnost. Hanibal, koji je nakon decenije zatočeništva u Libanu vraćen u Libiju, živi pod faktičkim nadzorom vlasti u Tripoliju.

Smrću Sejfa el-Islama, poslednjeg politički relevantnog Gadafija, zatvoren je poslednji krug jedne dinastije – ono što je započeto NATO bombama 2011. godine okončano je metkom 2026. godine. A taj metak nije ostavio samo Libiju bez Gadafija, već i državu bez šanse za skorijim povratkom suvereniteta.