Životi osuđenika na smrt kroz objektiv japanskog fotografa

Toši Kazama, japanski fotograf iz Tokija, godinama je radio u marketinškoj industriji u Njujorku, kada je vest o maloletnom zatvoreniku osuđenom na smrtnu kaznu skrenula njegovu pažnju. Ova spontana odluka usmjerila je njegovu karijeru u potpuno novom pravcu. Kazama je fotografisao 22 osuđenika na smrt, uključujući jednog na Tajvanu, dok su ostali bili u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD). Neki od njih su pogubljeni, dok su drugi još u zatvoru, a takođe se susretao i sa članovima porodica žrtava. Zbog ovog posla, Kazama je postao istrajan borac protiv smrtne kazne.

Prvi zatvorenik koji ga je privukao bio je Majkl Šon Barns, koji je 1996. godine čekao izvršenje smrtne kazne u Alabami. Uhapšen sa 17 godina, osuđen je na smrt električnom stolicom zbog ubistva i silovanja. Kazama je o Barnsu saznao iz novina i nakon brojnih pokušaja dobio dozvolu da ga posjeti. Kada su se sreli, Kazama je bio iznenađen jer je očekivao da će vidjeti čudovište, a zapravo je ugledao običnog momka. „Nisam mogao da odolim i rukovao sam se sa njim pre nego što sam ga fotografisao“, rekao je Kazama.

Barns je imao nizak koeficijent inteligencije i ozbiljne razvojne poteškoće. Iako je porota preporučila doživotnu kaznu bez mogućnosti uslovnog otpusta, sudija je izrekao smrt, navodeći nedostatak milosti prema žrtvama. Nakon ponovnog suđenja 12. juna 1998. godine, Barns je ponovo osuđen na doživotnu kaznu. Kazama je takođe fotografisao Šona Selersa, osuđenog na smrt zbog trostrukog ubistva, koji ga je pozvao da prisustvuje njegovom pogubljenju kao prijatelj. Kazama je odlučio da ne ide, ali je Selersu pisao da će misliti na njega tokom izvršenja kazne.

Kazama je saznao o postupku pogubljenja, koji uključuje ubrizgavanje hemikalija, a Selers je proglašen mrtvim nekoliko minuta kasnije. Ova scena duboko je potresla Kazamu, koji je tri mjeseca bio u depresiji. Kazama je razgovarao sa mnogim osuđenicima i primijetio da mnogi ne govore o svojim zločinima, što dodatno otežava razumijevanje njihove situacije. „Ljudi često ne razumeju to i pitaju se zašto se osuđenik ne kaje pre pogubljenja“, istakao je.

U jednom trenutku, Kazama je i sam postao žrtva zločina kada ga je napao nepoznati muškarac, što je ostavilo trajne posledice. Nadao se izvinjenju, ali napadač nikada nije pronađen. Kako bi prevazišao traumu, pronašao je snagu u ljudima poput Bada Velča, koji je izgubio ćerku u bombaškom napadu. Kazama veruje da smrtna kazna ne pomaže porodicama žrtava, već da je potrebno pružiti drugačiju vrstu podrške.

Godine 2005., Kazama je dobio značajno priznanje kada je Vrhovni sud SAD koristio njegove fotografije kao dokaz u presudnom slučaju Roper protiv Simonsa, koji je zabranio smrtnu kaznu za maloletne prestupnike. „Drago mi je što su fotografije imale pozitivan uticaj“, rekao je. Tokom posjeta zatvorima, Kazama je shvatio da rad sa osuđenicima na smrt ostavlja snažne emotivne posledice i na čuvare. On je svestan brutalnosti pogubljenja, a podaci Amnesti internešnel-a govore o velikom broju pogubljenja širom svijeta.

Jedna od zatvorenica koju je Kazama fotografisao je Krista Pajk, koja je osuđena za brutalno ubistvo. Njeno pogubljenje zakazano je za 30. septembar 2026. godine, što bi bio prvi slučaj pogubljenja žene u Tenesiju nakon više od 200 godina. Kazama, koji je duboko razmišljao o njenom slučaju, želi da pokuša da izdejstvuje odlaganje izvršenja kazne i razgovaraće sa advokatom odbrane o mogućim koracima.