Argenitna otvorila dosijee naziista: Historija bjekstva nakon Drugog svjetskog rata

Na današnji dan, 30. januara 1992. godine, Argentina je otvorila dosijee naziista koji su nakon Drugog svjetskog rata pobjegli u Južnu Ameriku. Ovaj fenomen, poznat kao pacijentski kanali, predstavlja mrežu bjekstva naziista, ustasha i drugih fašista iz Evrope po završetku rata.

Najveći broj nazičkih i ustashkih zločinaca iz Drugog svjetskog rata pobjegao je u Latinsku Ameriku, prvenstveno u Argentinju, Meksiko, Gvatemalu, Brazil, Čile, Boliviju, Paragvaj i Ekvador. Osim toga, druge destinacije bjekstva uključivale su Sjedinjene Američke Države, Kanadu i Bliski istok.

Pacijentska linija, naziv za užad koja se pruža do vrha jarbola, postala je sinonim za mrežu evakuacije odnosno bjekstva. Na desetine hiljada naziista i ustasha emigriralo je zahvaljujući vatikanima pacijentskim kanalima, među kojima su bili i mnogi ratni zločinci.

Prvi kanali uspostavljeni su razvojem odnosa između Vatikana i Argentine prije i tokom Drugog svjetskog rata. Ključni akter u uspostavljanju ovog kanala bio je rimokatolički sveštenik Kruonoslav Draganović, koji je imenovan ispred NDH za savjetnika hrvatske delegacije pri Svetoj stolici. Papa Pije XII prihvatio je njegovo imenovanje, a Draganović se u avgustu 1943. godine preselio u Rim, u trenutku kada je Mussolini pao, a Italija potpisala kapitulaciju.

Draganović je uspostavio kontakte sa Pijem XII, kao i sa visokim zvaničnicima Državnog sekretarijata Vatikana i italijanske obavještajne službe. Također, ostvario je komunikaciju sa Đovanijem Batistom Montijem, državnim podsekretarom za redovne poslove, koji je bio odgovoran za papin "milostivi rad" za račun "izbjeglica". Njegov prvi zadatak bio je da spasi 500 kilograma ustaskog zlata, ukradenog od srpskih žrtava u NDH, koje je preko Austrije dopremljeno u Vatikan, zbog čega je dobio nadimak Zlatni Pop.

Po završetku Drugog svjetskog rata, Britanci i Amerikanci otvorili su sjeverne granice Jugoslavije za slobodan izlazak 80.000 ustasha, a za njih su u Italiji otvoreni izbjeglički logori. Draganović je od prvog dana krenuo u obilazak izbjeglih hrvatskih naziista, a njegov zadatak je bio da u masi prebjeglih ustasha pronađe visoke oficire i funkcionere, kako bi im izdao nova dokumenta i prebacio ih u Južnu Ameriku.

Nakon rata, zahvaljujući uticaju Vatikana i ustasko-hrvatskog Zavoda Sveti Jeronim u Rimu, desetinama hiljada ustasha i naziista omogućeno je bjekstvo. Poznato je da je Draganović organizovao bjekstvo hrvatskim ratnim zločincima Anti Paveliću i Andriji Artukoviću. U početku su američke obavještajne službe bile samo posmatrači Draganovićevog kanala, ali se to promijenilo 1947. godine.

Deklasifikovani izvještaj iz 1950. godine detaljno objašnjava kako su se vodile operacije krijumčarenja ljudi u naredne tri godine. Prema izvještaju, Amerikanci su počeli da koriste Draganovićeve kanale za evakuaciju svojih "posjetilaca". Ovi "posjetioci" su bili u zarobljeništvu Kontraobavještajne službe, i njihovo daljnje zadržavanje u američkoj zoni u Austriji predstavljalo je bezbjednosnu opasnost, budući da je sovjetska komanda bila svjesna njihovog postojanja.

Dugoročni dogovor sa Draganovićem uključivao je dovođenje tih "posjetilaca" u Rim, gdje im je Draganović obezbjeđivao dokumenta, vize, pečate i organizovao njihov transport kopnom ili morem. Američke obavještajne službe su na ovaj način prebacivale bitne nazičke naučnike i stratege u centre u Americi, gdje su ih zapošljavali. Među najpoznatijim izbjeglim naziistima i ustashama koji su koristili ove kanale bili su: Adolf Ajhman, Andrija Artuković, Ante Pavelić, Jozef Mengele.