Zločini nad stanovništvom Planine Pive tokom Drugog svjetskog rata

Obrad Cicmil je zapisao: „Tada su Njemci u selu Crna Gora, otkrili desetak ranjenika i tifusara, pobacali ih u jedan bunar i podavili, a kod izvora Zaboj, našli su oko 30 ranjenika, poubijali ih i izmrcvarili kundacima, a potom pobacali niz stijene. Selo je potpuno spaljeno“. Fašističke divizije su napale Planinu Pivu iz pravca Žabljaka i Foče. Nastupajući iz Žabljaka preko Štuoca, 1. njemačka brdska divizija je prvo naišla na selo Crna Gora. Diviziju je pratio i jedan bugarski puk, koji je stigao samo do kanjona Sušice, a potom se odatle vratio na Žabljak. 118. njemačka lovačka divizija je nastupala iz pravca Foče i već 20. maja 1943. godine izbila u selo Hum, na sastavcima Pive i Tare.

Tih dana je VŠ NOV i POJ uputio proglas narodu Crne Gore, Boke i Sandžaka, da se sklanja od okupatorskog terora i da stupa u NOV i POJ. Sela Planine Pive su pustošile jedinice Prve brdske divizije i italijanske divizije „Ferara“. Italijani su na Planinu Pivsku stigli preko Todorova dola, a kroz neka sela išli pozadi Njemaca i palili i uništavali sve ono što je iza Njemaca ostalo. Obrad Cicmil je tada, kao ilegalac (pozadinac), boravio u svom kraju pa je, čini se kao niko do sada, detaljno i objektivno opisao tragična dešavanja tog zlog proljeća, juna 1943. godine.

On piše: „Tada su Njemci u selu Crna Gora, otkrili desetak ranjenika i tifusara, pobacali ih u jedan bunar i podavili, a kod izvora Zaboj, našli su oko 30 ranjenika, poubijali ih i izmrcvarili kundacima, a potom pobacali niz stijene. Selo je potpuno spaljeno“ (O. Cicmil, „Durmitorski NOP odred“, str. 220). Dr Radovan Bošnjak u svojoj knjizi, preko potresnih priča preživjelih, dočarava sav užas nacističkog pokolja u njegovoj rodnoj Pivi. On će napisati da se stanovništvo, istočno posmatrano, prvog pivskog sela zvanog Crna Gora, na vrijeme sklonilo u za Njemce nedostupna skrovišta Durmitora. Pa ipak, poneko je odlazio iz zbjegova iz potreba kao što je voda, pa su fašisti ubili 6 osoba i to: Pavu i Milosavu Mumin, Vasilija Dakića, Zeka Tomčića, Đorđija Šipčića i Stevana Dakića (Dr R. Bošnjak, Piva 1943., str. 320).

Poslije tog masakra, dijelovi 1. brdske divizije su se ulogorili na jednoj Glavici pored Sušičkog jezera, jer su znali da se stanovništvo susjednog sela Nedajno sklonilo u dobro skrivene i teško pristupačne pećine vrletnog kanjona Sušice. Njihova obavještajna služba je imala informacije da je Nedajno u potpunosti opredijeljeno za NOB, te da je u njemu boravio Vrhovni štab na čelu sa Titom. Zato su njihove patrole svakodnevno krstarile duž kanjona. Ova elitna njemačka divizija je bila specijalno obučena za planinsko ratovanje. O zločinima okupatora u svom rodnom selu Nedajnom, ostavio je svjedočenje bivši predsjednik Opštine Plužine i učesnik NOR od 1943. godine, tada petnaestogodišnjak Ljubo Žarković u svojoj knjizi „Nedajno u Pivi na Durmitoru“. On će konstatovati da su mještani Nedajnog znali kakvo im se zlo priprema i prije dolaska 1. brdske divizije, jer su vjerovali svojim partizanskim borcima koji su kao ranjenici ili ilegalci ostali dobro skriveni u zbjegovima oko sela.

Žarković piše: „Mještani su poslušali i savjete Blaža Jovanovića i Radoja Dakića, koji su iznijeli svoje procjene da će Njemci uskoro zauzeti Planinu Pivsku, te da se treba što bolje skloniti u šume i pećine. Prvo treba skloniti ljude, a onda po mogućnosti i stoku, jer će Njemci sve uništiti, ali da će njihov dolazak imati prolazan karakter, te da se neće dugo zadržati. Takođe je sugerisano da se ranjenici sklone u šumu, jer nije postojala mogućnost da se nose prema Sutjesci u kom pravcu je bilo glavno kretanje partizanskih jedinica. Zato su teški ranjenici smješteni u dvije pećine. Oni su, uglavnom, bili već prekaljeni borci proleterskih brigada, pa su na njihov prijedlog određene posmatračke grupe i organizovano danonoćno stražarenje.

Njemci su ubijali svakoga na koga su naišli. Ljubo Žarković navodi: „Tih dana su strijeljali Uroša, Petru i Jovanu Mazić, Savu i Jovanu Šarac, kao i Vasiliju Koprivicu. U kući Vukomana Žarkovića našli su oko 20 teško ranjenih i od tifusa bolesnih partizana koji nijesu mogli biti evakuisani i sve ih pobili. Njegov otac Neđeljko Žarković je podlegao ranama poslije sukoba sa njemačkim izviđačem u kanjonu Sušice. Od zaostale eksplozivne naprave, smrtno je stradao i devetnaestgodišnji Jovica Žarković.

Jedna njemačka patrola je iz zasjede ubila Radula - Raša Šarca. Vukoman Žarković je ubijen prilikom pokušaja bjekstva iz zarobljeničkog logora u Crkvičkom Polju. U logor na Starom Sajmištu, u Beogradu, Njemci su odveli starije ljude, u šestoj deceniji i to: Vasilja, Vukomana i Mašana Žarkovića, kao i Miliju i Milovana Davidovića. Vukoman Žarković je ubijen prilikom pokušaja bjekstva iz logora u Crkvičkom Polju. Vasilj i Mašan Žarković, kao i Milija Davidović su sa sabirnog logora u Beogradu, deportovani na rad u rudnik olova Trepča. Iscrpljene i bolesne, Nedićevci su ih pustili na slobodu u kasnu jesen. Milija i Mašan su po povratku u Nedajno, već 1945. umrli. Vasilj Žarković je umro dvije godine kasnije. Jedino je Milovan Davidović doživio duboku starost jer je imao sreće da ga uzme neki vinogradar iz Grocke, pored Beograda.

Ljubo Žarković se zaista svojski potrudio da istraži i prikupi sve podatke i činjenice o zvjerskim postupanjima njemačke 1. brdske divizije u svom rodnom selu. Zato će on reći: „Njemci su spalili ne samo svaku kuću i ekonomsku zgradu na selu, već i svaku kolibu na katunima, svaku štalu podignutu na seockim sjenokosima od Zagorca i sela Kneževića do Milogore, uništili su i mlinove potočare u Sušici… Pored toga su uništili i sve usjeve. Mazge su vezali u njive sa žitom i krompirom iako su livade tu pored njiva bile pune trave, ali sve su to činili kako bi uništili sve što može poslužiti narodu za opstanak.“ On će ustvrditi da su Njemci tokom operacije Švarc, u Nedajnom „spalili 55 kuća, 2 škole (staru i novu), 85 koliba, 80 štala i 4 mlina u Sušici… Pored ovoga, opljačkali su 3600 ovaca i jagnjadi, 257 goveda, 63 konja i svu pernatu živinu“ (Lj. Žarković, cit. djelo, str. 86). Pripadnici zloglasne divizije Princ Eugen I ostala sela Planine Pive su pustošile jedinice 1. brdske divizije i italijanske divizije „Ferara“. Italijani su na Planinu Pivsku stigli preko Todorova dola, a kroz neka sela išli pozadi Njemaca i palili i uništavali sve ono što je iza Njemaca ostalo.

Njemci su znali da se stanovništvo sela Nedajno sklonilo u skrivene i teško pristupačne pećine vrletnog kanjona Sušice. Imali su informacije da je Nedajno u potpunosti opredijeljeno za NOB, te da je u njemu boravio Vrhovni štab na čelu sa Titom. Zato su njihove patrole svakodnevno krstarile duž kanjona. Cicmil piše: „Divizija „Ferara“ je pobila oko 25 ranjenika i tifusara u rejonu sela Unča. U planini Kapavici, pronašli su nekoliko sakrivenih ranjenika i sve ih pobili. U njihovom monstruoznom pohodu spalili su sela: Bezuje, Dubljevići, Borkovići, Seljkovac, Boričije, Krstac, Pišče, Vojinovići, Lice, Kulići, Donji i Gornji Unač, Ercegova Strana, Šarići i Barni Do. Jedino je ostalo desetak kuća u selu Trsa“.

Može se pretpostaviti da su njihovi vlasnici, na neki način to zaslužili kod okupatora. Italijani su, piše Radovan Bošnjak, u selu Pišče i njegovom zaseoku Vojinovići ubili 18 osoba. To su: Jakov, Obrad, Risto i Stana Bogdanović; Mileva, Lazar i Velika Vojinović; Vidosava, Kruna, Jefto i Milutin Dobrilović; Jakov i Mara Dondić; Đerasim i Krstinja Tripković; Tomana Sočica; Vasilije Čavić i Petar Šašović.