Samo je manji dio Pivljana prihvatio četničku vlast

S jeseni 1942. godine pivski četnici su u pomoć pozvali svoju braću iz Vasojevića. Uz njihovu pomoć, oni su krajem oktobra pretresli takoreći svaki grm, od Volujaka do Vojnika, tražeći ilegalce. Tih dana uspjeli su da, blagodareći izdaji, u blizini sela Brljevo likvidiraju Veljka Mićanovića i Milana Mićanovića. O onima koji su prihvatili vlast četnika, Obrad Cicmil piše: „Samo je manji dio Pivljana prihvatio četničku vlast koja se zasnivala na stalnom teroru i strahu naroda i izvjesnim partizanskim, ranijim greškama. Većina onih koji su prihvatili četničku vlast, od nje su tražili odmazdu za nešto što su im partizani učinili - za nedovoljno motivisane likvidacije i sl. Tu se, prvenstveno misli na strijeljanje Radoja, Tadije, Blagoja i Rada Tadića, kao i Jovice Jovovića. Kasnije je dokazano da je optužba za njihovu saradnju sa četnicima potpuno netačna.“

Vidoje Žarković o tome kaže: „Vijest o strijeljanju Tadića, dotukla je i onako uzdrmani moral u našem bataljonu. Tu su i strijeljanja veoma uglednih ljudi, kao što su Ilija Kecojević, Danilo Radoičić i Milan Delić, koje je izvršeno u proljeće 1942. godine, bez ikakvog prethodnog razobličavanja njihovog rada. Na Sinjajevini je, bez stvarne krivice, strijeljan vrlo aktivni i među borcima omiljeni komesar čete Dušan Vuković, koji je kasnije rehabilitovan. Četnici su ovo obilato koristili da narod zakrve i zavade“ (Obren Blagojević, „Piva“, SANU, Beograd, str. 187).

Akademik Blagojević, tada član Rejonskog komiteta KPJ, piše: „S jeseni 1942. godine, osjećajući da pod uticajem Partije, narod, ponovo, sve više diže glavu i sve češće se, u raznim konkretnim prilikama, suprostavlja njihovoj vlasti, pivski četnici su u pomoć pozvali svoju braću iz Vasojevića. Uz njihovu pomoć, oni su krajem oktobra pretresli takoreći svaki grm, od Volujaka do Vojnika, tražeći ilegalce. Tih dana, tačnije 2. novembra, oni su uspjeli da, blagodareći izdaji, likvidiraju člana sreskog komiteta Veljka Mićanovića, koji se neko vrijeme bio prebacio u Pivu i sa Milanom Mićanovićem, koji je tom prilikom, takođe poginuo, nalazio se u jednoj pećini blizu sela Brljevo.”

Zahvaljujući izdaji jednog bivšeg jugoslovenskog podoficira, četnici su u selu Dola, iznenadili samog Obrena Blagojevića i njegovu sestru Sulumiju, zarobili ih i odveli u četnički zatvor u Kolašinu. Isto se desilo i Gojku Durutoviću koji se sakrivao u Donjim Breznima. Tako je u Župi Pivskoj pala i posljednja grupa pozadinaca. Održao se jedino Janko Tadić.

Mihailo Lalić je pisao: „Četnici su u beznadnon rasulu hitali u Drobnjake s jedinom željom da se potkrijepe i odmore za dalje bježanje. Tada Pivljani, seljaci iz Drobnjaka, Jezerci, najzad i Uskoci sa Šarancima pokazaše ono što su prije krili: drvljem i kamenjem navališe na bradatog okupatora.” Po zadatku koji im je dao Vrhovni štab, grupa boraca-komunista se izdvojila iz udarnih brigada i ilegalno vratila u Pivu. Na Planini Pivskoj se grupa skrivala u pećinama gornjeg dijela kanjona Sušice. Činili su je sljedeći ilegalci: Obrad Cicmil, Pero Žarković, Božo Žarković, Spasoje Šarac, Radenko Koprivica, Tomo Vuković, Tujo Bajagić i Šćepan Nedić. Ova grupa je jedna od rijetkih koja nije likvidirana. Svi su ilegalci imali veliki ugled kod naroda koji ih je hranio i čuvao.

Važnu ulogu u tome je imao i lokalni četnički komandant Anto Jokanović, čiji je rođeni sestrić bio Pero Žarković. Poslije rata svjedočenjem 12 Nedajaca, Anto Jokanović je pušten na slobodu. Četnička vlast u Pivi se održala u periodu od juna 1942. do aprila 1943. godine. Od tada, Piva je ponovo slobodna teritorija, koja se potpuno uključuje i svim snagama pomaže NOB-u.

Nakon uspješnih bitaka na Neretvi, krajem 1942. i početkom 1943. godine, jedinice Narodno-oslobodilačke vojske su nastavile pobjednički pohod prema Pivi i Crnoj Gori. Već oko 20. aprila 1943. godine, čitava Piva je bila ponovo oslobođena. Prema sjećanjima Obrada Cicmila i Obrena Blagojevića, dolazak jedinica NOVJ, izazvao je veliku radost i olakšanje kod ogromne većine pivskog stanovništva. Narod je znao da je to njegova vojska. Iako je bilo proljeće kada su zalihe hrane umnogome limitirane, stanovništvo je nesebično obezbjeđivalo hranu za maltene svu partizansku vojsku. Nije se žalilo ništa što se moglo naći. Bili su to ogromni izdaci u stoci i drugoj hrani.

Posebnu brigu i pažnju je narod ispoljavao prema ranjenim borcima, pa je odmah po oslobođenju Pive, u selu Crkvičko Polje formirana Centralna partizanska bolnica gdje je bilo smješteno oko 350 ranjenika. Bolnica Treće divizije je bila smještena u selu Bezuje, a u selu Crna Gora bolnica Druge, kasnije Prve proleterske divizije. Kod Pivskog manastira su bili smješteni ranjenici Prve dalmatinske udarne brigade. U Pivi je tada boravilo oko 2.000 partizanskih ranjenika.

Preko Pive su se povlačile razbijene i demoralisane četničke jedinice koje su dočekivale i razoružavale do tada ilegalne partizanske grupe. Četnici su u beznadnon rasulu hitali u Drobnjake s jedinom željom da se potkrijepe i odmore za dalje bježanje. Tada Pivljani, seljaci iz Drobnjaka, Jezerci, najzad i Uskoci sa Šarancima pokazaše ono što su prije krili: drvljem i kamenjem navališe na bradatog okupatora i brzo ga izbaciše u Sinjajevinu i Taru. Kasno je bilo, a i nemoguće da se broji koliko je mrtvih ostalo na putu i pored puta, te nastradale bjegunce Đurišić nije ni žalio“ (M. Lalić: „Svadba“, Nolit - Pobjeda, Beograd - Titograd, 1983, str. 93).

Prema pisanju Obrena Blagojevića dana 3. aprila 1943. godine ilegalna partizanska grupa pod komandom Miluna Gagovića strahovito je potukla četnički odred zloglasnog Ljuba Minića na Dragaljevu. Druga ilegalna partizanska grupa iz rejona Sušica - Nedajno, koja je već brojala oko 70 ljudi, razoružala je više četničkih gupa. Tako je 18. aprila iz Nedajnog protjerana četnička posada koju su zvali Bjelopoljski bataljon i čiji je komandant bio Jovo Popović, učitelj. Predveče, istog dana je razoružana, poslije kraće borbe, grupa od oko 20 četnika i tom prilikom zaplijenjen teški bacač i dio komore jedne četničke brigade. U ovim sukobima su ubijena 2 četnika, od kojih je jedan bio oficir. Tih dana u Pivu dolaze proleterske brigade, koje pomažu partizanskim grupama, a pred naletima proslavljene 4 crnogorske brigade, četnici su pobjegli preko Žabljaka prema Kolašinu.

Obrad Cicmil naglašava: „Narod je pozdravljao naše borce na svakom koraku, želeći im svaku sreću, zdravlje i uspjeh u borbi. Čim je 4. proleterska prešla Ravno i stigla u Smriječno i na Goransko, po selima su se javljali preživjeli odbornici i preuzimali snabdijevanje jedinica hranom. Počeli su da se u brigade javljaju i novi borci. Kada je njen Prvi bataljon, hitajući sa Goranjska u pomoć partizanima u Nedajnom, izašao kasno uveče sa Krsca na Pišče, njegove borce su rasporedili na večeru i kratak odmor stariji preživjeli odbornici koji su odmah „stupili na dužnost“. Saznavši da stižu crnogorski proleteri, četnici su preko noći preko Sušice pobjegli za Žabljak i Kolašin. I na Nedajnom 21. aprila, preživjeli odbornici su rasporedili bataljon na ručak i kratak odmor u selu. Nekoliko dana kasnije Vrhovni štab je u jednom izdanju „Vesti“ uputio pohvalu narodu ovog kraja za njegovo borbeno i patriotsko držanje.”