Odlazak Branke Lakić iz redakcije

Naša Banja bila je neumorna, beskrajno vrijedna i posvećena svakom zadatku. Koliko je njeno veliko srce kucalo za porodicu, kojoj je bila iskonski privržena, toliko je i naša zajednička Pobjeda bila njena kuća, a mi – njena druga porodica.

I kad je otišla u penziju, nikad nije otišla od nas, a ni mi od nje. Njeno ime čitaoci nijesu srijetali u potpisima tekstova, ali bez nje naše riječi, decenijama unazad, ne bi tako brzo i tačno stizale do papira i novinskih stranica.

Prerano i iznenada otišla je naša Branka Lakić, dugogodišnja daktilografkinja, sekretarica u redakciji i saradnica u oglasnom odjeljenju, koleginica koja je dugo bila dobra duša Pobjedinog kolektiva. Kroz Brankine prste prošle su hiljade naših tekstova, vijesti i reportaža.

Pamtićemo je po ozbiljnom odnosu prema poslu, velikoj brzini, spretnosti, beskrajnom strpljenju da provjeri tačnost podatka, ali i blagoj naravi – naše autorske nemire i žurbe rješavala je bez imalo tenzija. Krasile su je visoka profesionalna etika, nenametljivost i skromnost u ponašanju, ali i nesebičnost i velikodušnost prema saradnicima i cijelom timu.

Znala je kako redakcija diše, osjećala je ritam našeg posla, trkala se sa rokovima zajedno sa nama i prepoznavala važnost svakog trenutka u lancu stvaranja novina. Ipak, ono po čemu ćemo je posebno pamtiti bio je njen karakteristični, široki osmijeh koji bi odmah unio toplinu u prostoriju.

Naša Branka je bila omiljena koleginica koja nas je dočekivala vedra, sa istančanom mjerom, bez obzira na to koliki su gužva ili stres vladali oko nas. Imala je rijetku darovitost da unese mir tamo đe je napeto i da svakom novinaru, od početnika do veterana, uputi riječ podrške.

Tu privrženost i odanost osjećala je svaka generacija novinara sa kojom je radila decenijama unazad, kada su se povjerenje i kolegijalnost pisali i živjeli najvećim mogućim slovima.

Iako je bila u penziji, njen prepoznatljivi topli duh i energija nastavili su da žive među nama - i kad je otišla u penziju, nikad nije otišla od nas, ali ni mi od nje.

Zato smo se svim srcem obradovali našem nedavnom susretu, ne sluteći da će to biti posljednji zagrljaj i stisak ruke. Opraštajući se od Branke, znamo da ne tugujemo samo za bivšom koleginicom. Izgubili smo iskrenu prijateljicu koja je svojim profesionalnim stavom i zdravom komunikacijom unosila vedrinu u redakcijsku svakodnevicu.

Hvala joj za svaku otkucanu stranicu, za kafu u trenucima stresa i za sve životne savjete i naklonost kojima nas je nesebično darivala.