Vatrogasci traže veće plate i dostojanstvo u radu

Vatrogasci srednje regije traže hitno povećanje koeficijenta sa 7,3 na najmanje 9,5, jedinstven obračun zarada i dodataka, rješavanje stambenog pitanja i veće učešće vatrogasaca u donošenju propisa koji uređuju njihov status, poručujući da je vrijeme 'tihih heroja' i praznih obećanja završeno. Tim povodom, uputili su otvoreno pismo predsjedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću, premijeru Milojku Spajiću, predsjedniku Skupštine Crne Gore Andriji Mandiću i svim poslaničkim klubovima u Skupštini Crne Gore.

Njihovo obraćanje prenosimo u cjelosti: VATROGASCI SPASIOCI VIŠE NEĆE DA BUDU 'Tihi heroji' SAMO KADA TREBA DA SE O NJIMA GOVORI. Poštovani gospodine Milatoviću, poštovani gospodine Spajiću, poštovani gospodine Mandiću, poštovani predstavnici svih poslaničkih klubova u Skupštini Crne Gore, poštovani građani Crne Gore, obraćamo vam se otvoreno, bez uvijanja, bez političkih kalkulacija i bez želje da bilo kome služimo kao dekoracija u političkim govorima. Obraćamo vam se kao vatrogasci-spasioci Crne Gore. Kao ljudi koji svakodnevno ulaze tamo odakle drugi bježe. Kao ljudi koji u nekoliko sekundi moraju odlučiti hoće li rizikovati sopstveni život da bi spasili tuđi. Kao ljudi koji gase požare, spašavaju živote, izvlače povrijeđene iz saobraćajnih nesreća, intervenišu u poplavama, zemljotresima, tehničkim intervencijama i svim drugim situacijama u kojima je čovjeku potrebna pomoć.

I kao ljudi koji su, uprkos svemu tome, od svoje države dovedeni u situaciju da jedva obezbjeđuju egzistenciju sebi i svojim porodicama. To više nije pitanje nezadovoljstva. To je pitanje dostojanstva. To je pitanje odnosa države prema ljudima koji su joj potrebni onda kada je najteže.

DOK NAS NA DAN VATROGASACA NAZIVAJU HEROJIMA, NAŠE PORODICE ŽIVE OD NAJMANJIH PRIMANJA. Godinama slušamo istu priču. Vatrogasci su 'tihi heroji'. Vatrogasci su 'ponos Crne Gore'. Vatrogasci su 'prvi kada je najteže'. Vatrogasci su 'ljudi koji rizikuju život za druge'. Sve je to lijepo čuti. Ali od lijepih riječi se ne plaća kirija. Od zahvalnica se ne kupuje hrana. Od političkih obećanja se ne plaćaju računi. Od fotografisanja sa vatrogascima pred kamerama ne rješava se stambeno pitanje.

Ako smo heroji kada treba spasiti građanina iz zapaljene kuće, onda moramo biti građani i onda kada treba zaštititi naše porodice. Ako je naš život vrijedan kada ga rizikujemo za druge, onda mora biti vrijedan i kada od države tražimo zakonitu i dostojanstvenu zaradu. Jer stvarnost je potpuno drugačija. Veliki broj vatrogasaca nema riješeno stambeno pitanje. Mnogi plaćaju visoke kirije. Inflacija i rast troškova života dodatno urušavaju standard njihovih porodica. A istovremeno od njih očekujemo da budu spremni 24 sata dnevno, 365 dana u godini. To nije posao koji se može porediti sa običnim radnim mjestom. To je poziv koji traži fizičku i psihičku spremnost, ogromnu odgovornost, hrabrost, obuku, stalnu dostupnost i spremnost da se život stavi na kocku zbog drugog čovjeka.

VATROGASAC NEMA LUKSUZ DA KAŽE: 'DANAS NE RADIM'. Posebno želimo da ukažemo na nešto što javnost često ne vidi. Ljeti, kada Crnu Goru zahvate požari i kada su vatrogasci najpotrebniji, vatrogasac često ne može jednostavno da spakuje porodicu i ode na godišnji odmor. Dok drugi planiraju ljeto, vatrogasci čekaju poziv. Dok drugi odlaze na odmor, vatrogasci ostaju na raspolaganju. Dok drugi praznike provode sa porodicama, vatrogasci dežuraju. Dok drugi spavaju, vatrogasac može dobiti poziv da ide u požar. I kada taj poziv stigne, nema pitanja: 'Da li mi se danas ide?' Ide se. Jer građanin koji je u nevolji ne pita ko je političar, ko je ministar, ko je predsjednik opštine. On zove vatrogasca. I vatrogasac dolazi.

Zato je krajnje vrijeme da država prestane da se prema vatrogascima odnosi kao prema još jednoj stavci u budžetu.

DOSTA JE BORBE PRED SUDOVIMA ZA ONO ŠTO NAM ZAKON VEĆ GARANTUJE. Posebno je poražavajuće što vatrogasci u Crnoj Gori često moraju da se pred sudovima bore za ostvarivanje prava koja im pripadaju. Umjesto da država uspostavi jasan, jedinstven i zakonit sistem obračuna zarada, vatrogasci se godinama suočavaju sa različitim tumačenjima lokalnih administracija. Nekada odluku donese sekretar finansija. Nekada šef računovodstva. Nekada službenik koji nema nikakvog iskustva ni sa ekonomijom ni sa pravom, a pogotovo ne sa poslovima zaštite i spašavanja. I onda se obično kaže da vatrogascu određeno pravo 'ne pripada'. Vatrogasac ponovo mora da angažuje advokata. Mora da pokrene postupak. Mora da čeka godinama. Mora da troši sopstveni novac i vrijeme. I na kraju se, kroz sudske postupke, potvrđuje ono što je od početka trebalo da bude jasno. Kome je u interesu ovakav sistem? Nije vatrogascu. Nije njegovoj porodici. Nije lokalnoj samoupravi. Nije državi. Nije građanima. Jer se javni novac troši na nepotrebne sporove, kamate, sudske troškove i administrativne postupke, umjesto da se novac i energija usmjere tamo gdje pripadaju – u sistem zaštite i spašavanja.

NE MOŽE DODATAK ZA RIZIK DA NESTANE KADA VATROGASAC RADI PREKOVREMENO. Posebno pitanje predstavlja obračun dodataka koji pripadaju vatrogascima zbog težine, opasnosti i posebnih uslova rada. Neshvatljivo je da se u pojedinim lokalnim upravama pojavljuje praksa po kojoj se takvi dodaci ne priznaju ili ne obračunavaju na prekovremeni rad i rad tokom državnih i vjerskih praznika. Postavljamo jednostavno pitanje: Da li je vatrogasac manje izložen riziku kada radi prekovremeno? Da li požar pita da li je nedjelja? Da li saobraćajna nesreća pita da li je državni praznik? Da li eksplozija pita da li je vatrogasac već završio svoju smjenu? Da li se težina posla smanjuje nakon osam sati? Naravno da ne. Rizik je rizik. Težina posla je težina posla. Odgovornost je odgovornost. Ako zakon prepoznaje posebne uslove rada vatrogasca, onda se ta posebnost mora poštovati u svakom satu njegovog rada. Ne može isti posao u 10 časova prijepodne biti težak i rizičan, a u 2 časa ujutru 'prestati' da bude težak i rizičan samo zato što je prekovremeni rad. To nije logično. To nije pravedno. I to nije odnos koji vatrogasci više mogu da prihvataju.

KOEFICIJENT 7,3 JE POSTAO SIMBOL NEPOŠTOVANJA PREMA VATROGASCIMA. Posebno zahtijevamo da se bez odlaganja otvori postupak povećanja koeficijenta složenosti poslova za vatrogasce-spasioce sa sadašnjih 7,3 na najmanje 9,5. Ne tražimo privilegiju. Ne tražimo poklon. Tražimo priznanje stvarne vrijednosti, odgovornosti i rizika ovog posla. Posebno imajući u vidu da se u sistemu Glavnog grada mogu naći primjeri gdje zaposleni sa poslovima koji ne nose ni približno isti stepen rizika i odgovornosti imaju koeficijent 8,5. Poštujemo svaki posao i svakog zaposlenog čovjeka. Ali upravo zato postavljamo pitanje: Kako je moguće da čovjek koji svakodnevno ulazi u vatru, rizikuje život, spašava ljude i imovinu, radi u ekstremnim uslovima i mora biti spreman za intervenciju 24 sata dnevno bude vrednovan koeficijentom 7,3? Ako je koeficijent od 8,5 moguć za druga radna mjesta sa NK i SSS nivoom kvalifiacija, onda je krajnje vrijeme da se najmanje koeficijent složenosti poslova od 9,5 obezbijedi za vatrogasca-spasioca. Ne zato što vatrogasac vrijedi više od drugih. Već zato što država mora konačno vrednovati ono što od vatrogasca zahtijeva.

VATROGASCI SU DEFICITARAN KADAR – A DRŽAVA SAMA TERA MLADE DA ODUSTANU. Ovo više nije samo pitanje plata. Ovo je pitanje budućnosti sistema zaštite i spašavanja. Vatrogasci su deficitaran kadar. A odnos države prema ovoj profesiji šalje mladim ljudima jasnu poruku: 'Nemojte birati ovaj poziv.' Jer šta mlad čovjek vidi? Vidi težak i opasan posao. Vidi rad noću. Vidi rad vikendom i praznicima. Vidi nemogućnost korišćenja godišnjeg odmora u najkritičnijem dijelu godine. Vidi rizik od povreda i gubitka života. Vidi odgovornost za tuđe živote. Vidi neriješeno stambeno pitanje. Vidi niska primanja. Vidi borbu pred sudovima za ono što mu pripada. I onda se država čudi što nema dovoljno vatrogasaca. Nema ih zato što je sistem napravio profesiju neprivlačnom. A kada jednog dana ne bude dovoljno ljudi da ugase požar, nije problem samo u vatrogascima. To će biti problem cijelog društva.

VATROGASCI MORAJU BITI ZA STOLOM KADA SE O NJIMA DONOSE ZAKONI. Posebno zahtijevamo da se ubuduće nijedan zakon, podzakonski akt ili drugi propis koji direktno uređuje status vatrogasaca-spasilaca ne donosi bez neposrednog učešća predstavnika vatrogasaca. Ne prihvatamo više praksu da se o vatrogascima odlučuje po kabinetima. Da se zakoni pišu bez ljudi koji će ih sjutra primjenjivati. Da o požarima, intervencijama, smjenama, rizicima, opremi i uslovima rada odlučuju ljudi koji požar poznaju samo iz izvještaja ili sa televizijskih ekrana. Vatrogasac mora biti za stolom kada se odlučuje o vatrogascu. To nije privilegija. To je minimum ozbiljnosti. Tražimo institucionalizovano učešće predstavnika vatrogasaca i njihovih reprezentativnih organizacija u izradi svih propisa koji uređuju:

• zarade i koeficijente;
• dodatke za posebne uslove rada;
• prekovremeni rad;
• rad tokom praznika;
• radno vrijeme i režim smjena;
• godišnje odmore;
• penzijski i socijalni status;
• bezbjednost i zaštitu na radu;
• opremu i standarde zaštite i spašavanja;
• zapošljavanje i nedostatak kadra;
• stambenu politiku za vatrogasce;
• druga pitanja od značaja za status vatrogasaca-spasilaca.

Dosta je odlučivanja o nama bez nas.

VATROGASCI NISU POLITIČKI REKVIZIT. Još jednu stvar želimo jasno da poručimo. Ne želimo da budemo ničiji politički dekor. Ne želimo da se naš posao koristi za jeftine političke poene. Ne želimo fotografije sa vatrogascima pred izbore, dok se nakon izbora zaboravljaju problemi naših porodica. Ne želimo da bilo koja politička partija prisvaja vatrogasce. Vatrogasac pripada građaninu kojem treba pomoć. Vatrogasac pripada svom timu. Vatrogasac pripada svojoj porodici. I pripada profesiji koju je izabrao da časno obavlja. Vatrogasci nisu ni lijevi ni desni. Nisu vlast ni opozicija. Nisu ničiji partijski plijen. Vatrogasac je čovjek koji ulazi u požar bez obzira na to za koga će ga ugasiti.