DFC analizira hibridne prijetnje prema Crnoj Gori

Digitalni forenzički centar (DFC) uradio je analizu pod nazivom „Hibridne prijetnje: šta one zapravo znače?", a povod za to je izjava premijera Milojka Spajića o hibridnim prijetnjama usmjerenim prema Crnoj Gori, nakon koje je ta tema zauzela značajan prostor u javnosti.

Cilj analize je, kako su naveli, da široj javnosti pojasni pojam hibridnog djelovanja, jer se, kažu, on često koristi pogrešno, što vodi njegovoj relativizaciji, zamagljuje javnu debatu i otežava prepoznavanje stvarnog hibridnog djelovanja onda kada se ono zaista dešava.

U nastavku navodi iz analize DFC-a: Ako se pojam hibridnih prijetnji počne koristiti kao politička etiketa za različite unutrašnje i spoljnopolitičke sporove, ne samo da se zamagljuje javna debata, već se otežava i prepoznavanje stvarnog hibridnog djelovanja kada se ono zaista dešava. Ukoliko državne institucije raspolažu operativnim saznanjima o postojanju hibridnog djelovanja, neophodno je da takvu prijetnju precizno identifikuju. Bez toga, izjava o hibridnom djelovanju ostaje tvrdnja koja se ne može ni provjeriti ni osporiti.

Nedorečenost otvara prostor za spekulacije o pitanju nacionalne bezbjednosti. Za malu i politički polarizovanu državu u završnoj fazi evropskih integracija, sposobnost da razlikuje legitimni politički sukob od organizovanog spoljnog uticaja jedan je od ključnih elemenata otpornosti. Otpornost ne počinje odbranom od hibridnih prijetnji, već sposobnošću da se tačno prepozna šta jeste, a šta nije hibridna prijetnja.

Hibridno djelovanje nije jedan kanal, nego njihova kombinacija. Istovremeno ili koordinisano korišćenje političkih, medijskih, ekonomskih, vjerskih, sajber i društvenih instrumenata, bez otvorenog vojnog sukoba. Cilj najčešće nije kriza, nego postepena erozija. Dovoljno je povećavati polarizaciju i nepovjerenje u institucije i tako smanjivati sposobnost države da samostalno donosi odluke.

Postojeće društvene podjele su najpogodnije sredstvo. Identitetska, nacionalna, vjerska, istorijska i jezička pitanja mogu biti svjesno eksploatisana da bi se suzio prostor za politički kompromis. Kritika vlasti, protesti i rad medija nijesu hibridna prijetnja. Prijetnju čini obrazac, koordinacija ili komplementarnost instrumenata, korišćenje ranjivosti i strateški efekat koji se time proizvodi.

Nepreciznost u korišćenju pojma je sama po sebi rizik. Ako hibridna prijetnja postane politička etiketa, otežava se prepoznavanje stvarnog djelovanja onda kada se ono zaista dešava. Pojam hibridne prijetnje se često koristi veoma široko, ponekad kao sinonim za dezinformacije ili politički pritisak, iako je riječ o znatno kompleksnijem obliku djelovanja.

Najjednostavnije rečeno, hibridno djelovanje predstavlja istovremeno ili koordinisano korišćenje različitih instrumenata radi uticaja na neku državu, njene institucije i društvo, bez otvorenog vojnog sukoba. Ti instrumenti mogu biti politički, medijski, informacioni, ekonomski, vjerski, sajber, bezbjednosni ili društveni. Njihov cilj može biti uticaj na donošenje odluka, slabljenje institucija, narušavanje povjerenja građana u državu, produbljivanje društvenih podjela, pogoršavanje odnosa sa saveznicima ili usporavanje ostvarivanja strateških spoljnopolitičkih ciljeva.

Ključna karakteristika hibridnog djelovanja jeste da njegovi kanali najčešće ne funkcionišu odvojeno. Politička inicijativa može biti pojačana kroz medije, dezinformacije i društvene mreže, podržana djelovanjem različitih društvenih ili vjerskih struktura i praćena ekonomskim ili drugim pritiscima. Upravo kombinovanje više instrumenata omogućava da se efekat jednog događaja ili teme višestruko poveća.

Cilj nije uvijek nužno kreiranje velike krize. U nekim slučajevima je dovoljno postepeno povećavati polarizaciju, nepovjerenje u institucije i političku nestabilnost. Nijedan kanal sam po sebi nije hibridna prijetnja. Prijetnja nastaje onda kada više njih radi u istom smjeru, u isto vrijeme, na istoj temi.

Sajber napad može biti praćen dezinformacionom kampanjom. Društvena ili identitetska tema može biti politički instrumentalizovana i zatim pojačana kroz medije, dok ekonomske, vjerske, društvene ili kriminalne mreže mogu obezbijediti dodatne resurse i kapacitet za djelovanje. Zbog toga hibridne prijetnje nije moguće posmatrati samo kroz pojedinačne incidente. Potrebno je pratiti širu sliku: koje teme se kontinuirano eksploatišu, ko ih politički otvara, ko ih informaciono pojačava, koje društvene grupe se mobilišu i kakav je ukupni efekat na institucije i društvo.

Posebno pogodno sredstvo predstavljaju postojeće društvene podjele. Identitetska, nacionalna, vjerska, istorijska i jezička pitanja mogu biti svjesno eksploatisana kako bi se povećala polarizacija i smanjio prostor za politički kompromis. U takvom ambijentu institucije i javnost troše značajan dio energije na pitanja koja izazivaju snažne emotivne reakcije, dok reforme, vladavina prava, ekonomski razvoj i druge strateške teme mogu biti potisnute u drugi plan. Dezinformacije i propaganda dodatno pojačavaju takve podjele, predstavljajući političke protivnike, pojedine zajednice ili državne institucije kao prijetnju određenoj grupi.