Usvajanje zakona ključno za zaštitu gorskih spasilaca u Crnoj Gori

Država mora da se pozabavi ovom problematikom i jasno je da za svaku sitnicu ne treba alarmirati GSS. Moraju postojati pravila koja važe za planinu, kao pravila u saobraćaju, vožnji čamaca... Moraju se definisati planinarski usponi po kategorijama jer na osnovu toga mogao bi neko biti kažnjen ili ne, a taj novac bi, recimo, direktno mogao da uplati u državni budžet. Prije svega, morali bismo imati informativne table, gdje se vidi koja oprema je neophodna za koju stazu, koliko traje uspon, koliko je tura zahtjevna... – kaže Željko Loncović.

Uobičajeno, kao i svih prethodnih ljetnjih sezona, iz medija saznajemo gdje je neki turista izgubljen ili povrijeđen, koliko je gorskih spasilaca učestvovalo u evakuaciji i koliko je akcija trajala. Nije to neuobičajeno ni u jednoj državi koja ima planine, pa zašto bi bilo i za Crnu Goru koja, u poređenju s brojem stanovnika, vjerovatno, privlači ponajveći broj turista. Samo NP Durmitor od početka godine posjetilo je oko 220.000 turista, a ako još imamo Orjen, Lovćen, Rumiju, Bjelasicu, Volujak, Maglić, a da i ne pominjemo surovije Maganik ili Prokletije, jasno je da će gorski spasioci svako malo biti u akciji, a ove godine su ih već imali desetak, i to za svega dva mjeseca.

Ipak, upozoravaju da je potrebno usvojiti zakon koji bi definisao njihova ovlašćenja, ali i spriječio zloupotrebe njihovih usluga. Načelnik Gorske službe spašavanja Crne Gore Željko Loncović kaže da je ova sezona u poređenju s nekoliko posljednjih za njih počela „žestoko“, ali prije svega zbog toga što ljudi koji posjećuju planinu ne shvataju da je njihova organizacija predviđena za spašavanje na teško pristupačnim mjestima i objektima.

– Dakle, tamo đe može da dođe 50 ljudi, ne treba da dolazi GSS. Naravno, kada je riječ o povređivanju odmah krećemo, ali često imamo i zloupotrebe. Dobijamo poziv od turista koji su umorni ili skrenuli sa staze, a vjerovatno to čine jer su svjesni da nema nikakvih sankcija. Na primjer, dobijali smo poziv iz Prokletija da je planinar zaglavljen između dvije stijene i onda naša ekipa krene, za dva i po sata popenje visinsku razliku od 1200 metara, i tamo zatekne grupu zaljubljenika u prirodu koja leži na livadi i koja ima zahtjev da se samo provedu kroz neki predio kojim oni nijesu mogli proći, a nijesu željeli da se vrate istom stazom.

Zakonski osnov ne postoji da se takve zloupotrebe kažnjavaju, a ti ljudi kao da misle da mi jedva čekamo da se neko povrijedi i da dobijemo poziv, da smo za to plaćeni... Planina nije kriva, ona je takva kakva je i samo ljudi koji je posjećuju stvaraju opasnost. Nije svaka planina za svakoga – kaže Željko Loncović, naglašavajući da bi samo licencirani vodiči mogli da vode u planinu, da je jednom organizovano školovanje u Crnoj Gori, ali da se s tim stalo.

Suštinski postoje planinski i planinarski vodiči. Planinarski vodič vodi u planinarskoj organizaciji, tu licencu izdaje PSCG, ali to nije profesionalno zvanje, pa nam turiste, ako se već nijesu usudili da sami krenu, vode oni koji u tom kraju imaju najveće iskustvo i koji sami planinare. Loncović, ipak, smatra da ćemo ovu oblast, pogotovo zbog toga što se približavamo EU, morati urediti.

– U Alpima, na primjer, ima organizacija vodiča i kad dođeš oni odrede ko ide s tobom. Naravno, platilo se osiguranje i u slučaju povrede prvo se utvrđuje da li je vodič uradio sve što je morao da bi te zaštitio. Gleda se da li si imao odgovarajuću opremu, da li te vodio pravom stazom, da li si bio fizički spreman, da li osiguran užem kako je trebalo... U Francuskoj ako si bio bez osiguranja, a GSS dolazi da te evakuiše sve ćeš i platiti.

Kod nas je mnogo stvari sporno, jer u stvari niko nije registrovan da naplaćuje uslugu. MUP podiže helikopter koji je „skupa igračka“, ali nema mogućnost da naplaćuje, GSS je nevladiina organizacija, svi smo volonteri, Služba zaštite i spašavanja, kao ni hitna pomoć... ne mogu da ispostave račun. U zapadnoevropskim državama je to sve drugačije. U jednom dijelu Italije oni „vještače“ nesreću i akciju odrade besplatno, ali ako je turista skrenuo sa staze, ako se umorio i traži neke druge usluge sve se naplaćuje i napravili su klasifikaciju – ističe Loncović.

Željko Loncović, FOTO: RTNK/Stop kadar Prema Loncovićevim riječima, država mora da se pozabavi ovom problematikom i jasno je da za svaku sitnicu ne treba alarmirati GSS. – Moraju postojati neka pravila koja važe za planinu, kao pravila u saobraćaju, vožnji čamaca... Moraju se definisati planinarski usponi po kategorijama, jer na osnovu toga mogao bi neko biti kažnjen ili ne, a taj novac bi, recimo, direktno mogao da uplati u državni budžet.

Prije svega morali bi imati informativne table, gdje se vidi koja oprema je neophodna za koju stazu, koliko traje uspon, koliko je tura zahtjevna, šta ti je dozvoljeno, a šta nije... Nije dovoljno da neko plati ulaznicu u NP, a možda oni misle kad su u nevolji da je to dovoljno da bi im se pružila asistencija. Imali smo razgovore sa rukovodstvom Nacionalnih parkova Crne Gore, ali nije lako napraviti informativne table jer treba neko da uradi procjene i dostavi precizne podatke, treba struka i iskustvo da se konsultuju – kaže Loncović.

Iskustva drugih Za razliku od Crne Gore, gdje postoji samo Zakon o zaštiti i spašavanju koji GSS tretira kao specijalističku jedinicu, Hrvatska ima zakon o gorskoj službi koji je na snazi još od 2006. godine, a, kako Loncović kaže, Slovenci imaju uredbu koja tretira prava i obaveze gorskih spasilaca i pripremaju usvajanje zakona.

– I Makedonci pripremaju svoj zakon o GSS. Mislim da to treba i Crnoj Gori, prije svega zbog ovlašćenja. Ne bismo hapsili nikoga, ali trebali bi da se bavimo sigurnošću u planini, da imamo ovlašćenja za preventivno djelovanje. Sada ni jedna naša preporuka nije obavezujuća ni za koga. Mi apelujemo, upozoravamo, saslušaju nas i nakon dva sata se dešava da traže pomoć od nas. Mnogo stvari bi se tim zakonom regulisalo, a to najbolje potvrđuje Hrvatska, gdje je broj nesreća znatno smanjen.

Prije svega tim aktom se definišu ingerencije GSS-a, a sad nas ni jedan zakon ne prepoznaje, što bi značilo da sjutra može neko da nas tuži zbog toga što smo ga spašavali. To je apsurdno, bez obzira što smo mi članovi IKAR-a, što smo međunarodna organizacija, što radimo po istim principima i standardima kao i oni u najrazvijenijim državama – kaže Loncović, ističući da nije teško uraditi nacrt tog zakona, tim prije što slični postoje u okruženju.