Novi zakon o upravljanju i održavanju stambenih zgrada: Profesionalizacija na teret stanara

Nacrt zakona o upravljanju i održavanju stambenih zgrada uvodi profesionalizaciju upravljanja, veća izdvajanja za održavanje i nove finansijske i administrativne obaveze vlasnika. Za stanare to znači veće troškove, dok ostaje otvoreno pitanje koliko će ih novi sistem ukupno koštati, kako će kontrolisati novac koji izdvajaju i hoće li veća plaćanja donijeti i kvalitetnije održavanje.

Nacrt zakona, kako se zvanično najavljuje, trebalo bi da donese značajne promjene u ovoj oblasti: efikasniju kontrolu finansija, uvođenje profesionalnih standarda i preciznije definisanje obaveza. Iz Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine saopšteno je da je novi zakon potreban zbog nedoumica i pravnih praznina uočenih tokom primjene važećeg propisa iz 2016. godine, koji je mijenjan 2018. i 2022.

Sagovornica Monitora, Radmila Bajagić, pravnica sa dugogodišnjim iskustvom u državnoj upravi i radu na zakonodavstvu, kaže da podržava namjeru da se sistem unaprijedi. Međutim, tvrdi da između ciljeva i predloženih rješenja postoji niz otvorenih pitanja. "Mnoga rješenja iz Nacrta, kao i procjene iz RIA analize (Regulatory Impact Assessment), zahtijevaju dodatno obrazloženje, preciziranje i preispitivanje. Posebno je važno preispitati povećanje naknade za održavanje sa 0,20 na 0,30 eura po kvadratnom metru, minimalnu naknadu profesionalnog upravnika od 15 odsto i predsjednika skupštine od pet odsto, kao i moguće povećanje ukupnog finansijskog opterećenja etažnih vlasnika. RIA ne daje dovoljno jasnu i kvantifikovanu procjenu tih troškova, niti dovoljno sagledava njihov uticaj na domaćinstva sa različitim nivoima prihoda", tvrdi Bajagić.

Tako bi, na primjer, za zgradu od 20 stanova površine po 50 kvadrata, ukupna površina bila 1.000 kvadrata. Pri izdvajanju od 0,30 eura po kvadratu, mjesečno bi se prikupilo 300 eura. Po predloženom modelu, 45 eura otišlo bi profesionalnom upravniku, 15 eura predsjedniku skupštine, a 240 eura ostalo bi za neposredno održavanje. Po riječima sagovornice Monitora, ako se etažnim vlasnicima uvode veće finansijske i administrativne obaveze, moraju se pojačati kontrola rada upravnika i odgovornost profesionalnih upravnika, uz jasnije razgraničenje privatnog, zajedničkog i javnog interesa.

Takođe, upozorava da upućivanje na druge propise ne smije ponovo stvarati nejasnoće u pogledu prava i obaveza etažnih vlasnika. Kako kaže Bajagić, činjenica da su građevinski radovi i drugi troškovi poskupjeli nije dovoljna da opravda upravo takvo povećanje. RIA bi, kako objašnjava, trebalo da pokaže stvarne prosječne troškove redovnog održavanja, hitnih i nužnih radova, investicionog održavanja, servisiranja liftova, čišćenja zajedničkih djelova, kao i razlike između novih i starih zgrada i objekata različite veličine.

Posebno je važno, kaže ona, prikazati koliko se novca u postojećem sistemu uopšte ne naplati i koliko sredstava već postoji na računima stambenih zgrada. Bez tih podataka teško je procijeniti da li je 0,30 eura po kvadratu stvarna potreba ili procjena bez dovoljno čvrstog ekonomskog osnova. Nacrt zakona profesionalizaciju upravljanja predstavlja kao jedno od ključnih rješenja za probleme u postojećem sistemu. Ideja je da profesionalni upravnik, uz licenciranje i jasno definisane obaveze, uvede više efikasnosti, transparentnosti i odgovornosti.

Bajagić ne osporava potrebu za profesionalizacijom tamo gdje je ona potrebna, ali postavlja pitanje zašto bi profesionalni upravnik morao biti rješenje za sve zgrade, uključujući i one u kojima etažni vlasnici već uspješno sami organizuju upravljanje. Prema postojećem sistemu, poslove upravljanja može obavljati i fizičko lice iz reda etažnih vlasnika. Nacrt uvodi profesionalnog upravnika, ali, kako upozorava Bajagić, RIA ne pokazuje koliko je zgrada do sada uspješno funkcionisalo sa upravnikom iz reda vlasnika, niti zbog čega se takva mogućnost mora ograničiti ili zamijeniti profesionalnim upravljanjem.

Ona zato predlaže da se razmotri mogućnost da etažni vlasnici, pod jasno propisanim uslovima, zadrže pravo da sami upravljaju zgradom. Ako se profesionalni upravnik ipak propiše kao obavezan, trebalo bi utvrditi jasne kriterijume kada je takvo upravljanje nužno, a kada nije. Jer profesionalizacija, upozorava sagovornica, ne smije biti sama sebi cilj. Ako je cilj bolji kvalitet stanovanja, mora se pokazati kako profesionalizacija dovodi do boljeg rada i, konačno, mjerljivog rezultata.

Među važne nedoumice Nacrta izdvaja i onu koja se odnosi na to ko kontroliše novac koji se svakog mjeseca uplaćuje. Bajagić upozorava da se etažnom vlasniku Nacrtom nameće niz obaveza, uključujući finansiranje održavanja, prijavljivanje kvarova i štete, omogućavanje pristupa posebnom dijelu, odgovornost za određene troškove, kao i obaveze čije neispunjavanje može biti predmet inspekcijskog i prekršajnog nadzora.

Istvremeno, smatra ona, nijesu dovoljno razvijeni mehanizmi kojima vlasnik može efikasno kontrolisati rad upravnika, trošenje novca sa zajedničkog računa, opravdanost i cijenu radova. Zato traži jasno pravo etažnog vlasnika na uvid u finansijsku dokumentaciju, ugovore, račune i druge podatke o raspolaganju zajedničkim sredstvima.

Značajne nedostatke Nacrta Bajagić vidi u odnosu između prava etažnih vlasnika i ovlašćenja države. "Članom 8 Nacrta skupština etažnih vlasnika i upravnik određeni su kao organi upravljanja stambenom zgradom, pri čemu skupštinu čine svi vlasnici posebnih djelova. To potvrđuje osnovnu logiku da vlasnici upravljaju svojom zgradom. Istovremeno, međutim, Ministarstvu se daju brojna ovlašćenja da podzakonskim aktima uređuje pitanja koja direktno utiču na održavanje, uključujući uslove i rokove za različite vrste radova, tehničke zahtjeve, servisiranje i kontrolu liftova i druga pitanja sistema održavanja", objašnjava ona.

Prema njenim riječima, ako etažni vlasnici plaćaju održavanje, moraju imati odgovarajuće pravo da odlučuju kako će se održavanje organizovati i da kontrolišu trošenje svog novca. Bajagić predlaže jednostavnu podjelu: država treba da postavlja minimalne standarde, tehničke i bezbjednosne uslove i štiti javni interes; lokalna samouprava treba da sprovodi propise. Veći dio njenih primjedbi odnosi se na RIA, dokument koji bi trebalo da pokaže zašto je novi propis potreban, koje probleme rješava i kakve će posljedice imati po građane, privredu i javnu upravu. Prema njenoj ocjeni, RIA nije dovoljno kvantifikovala troškove i koristi. Posebno nedostaje analiza troška profesionalizacije: koliko će koštati profesionalno upravljanje, koliko će upravnika biti potrebno, kakav će biti uticaj na cijene njihovih usluga, postoji li dovoljan broj licenciranih lica i da li postoji opasnost od koncentracije tržišta, posebno u manjim sredinama.

Nedostaje, smatra ona, i ozbiljnija analiza posljedica za domaćinstva sa različitim prihodima, starije i socijalno ugrožene vlasnike, kao i zgrade sa velikim investicionim potrebama. To su samo neke od primjedbi koje je Bajagić dala na gotovo svaki član Nacrta zakona. Ona za Monitor ocjenjuje da je dokument „rađen amaterski“, da je nedorečen i nesistematizovan, te da brojna predložena rješenja otvaraju pitanja pravne sigurnosti, nadležnosti i dodatnog finansijskog opterećenja građana. Zbog toga predlaže da se Nacrt zakona povuče iz procedure.