Zimske olimpijske igre u Milanu i Kortini: Priče koje ostaju u sjećanju

Milano i Kortina zatvorili su Zimske olimpijske igre pričom koja je više ličila na roman sa paralelnim poglavljima nego na linearnu sportsku hronologiju. Ovo izdanje Igara nije imalo jednog heroja, već čitav niz sudbina koje su se preplitale između alpskih padina i zaleđenih arena, smjenjujući euforiju i lom u ritmu gotovo filmski preciznom.

Ako je postojao sportista koji je simbolički stajao iznad cijelog pejzaža Alpa i Dolomita, to je bio Johanes Hesflot Klebo. Njegova dominacija u kros-kantriju više ne djeluje kao serija pobjeda, nego kao produženo stanje stvari. Način na koji kontroliše ritam trke, bira trenutak napada i razbija konkurenciju u finišu pretvorio je distance i sprint u unaprijed napisane scenarije. Nije stvar samo u medaljama, nego u utisku neizbježnosti, kao da svi ostali voze za srebro. Niko nikada nije osvojio šest zlatnih medalja na zimskim igrama, do ove godine i Kleba.

A scene kada krene završna uzbrdica, i kada 29-godišnjak iz Osla "upali nitro", ostale su u vanvremenskom sportskom prostoru, koje su norveškog sportistu lansirali u debatama za najvećeg svih vremena. Norveški pečat, uostalom, bio je duboko utisnut u cijele Igre. Štafete, timske discipline, biatlon, svuda ista struktura uspjeha: sistem, kontinuitet i generacije koje se smjenjuju bez pada.

Francuzi su u biatlonu ponovo igrali ulogu ravnoteže, gurajući Norvežane do limita, dok je ženski kros-kantri dobio lice rivalstva koje nije samo sportsko, nego i stilsko, snaga protiv elegancije, tempo protiv taktike. Šveđanke su tu priču držale otvorenom do posljednjih metara. Završni kadar, onaj koji će se godinama vrtjeti u špicama i dokumentarcima, stigao je sa hokejaškog leda u utakmici koja je već prije produžetka imala težinu istorijskog dokumenta. Finale Sjedinjene Države - Kanada ponudilo je sve ono što olimpijski sport traži kada se ogoli do srži, tvrdoću, nervozu, sudare na ivici incidenta, ali i vrhunski kvalitet koji opravdava mitologiju ovog rivalstva, a američka pobjeda 2:1 nakon produžetka, zapečaćena zlatnim golom Džeka Hjuza, pretvorila je posljednju noć Igara u trenutak kolektivnog pamćenja, ne samo u sportskom, nego i u simboličkom smislu.

Poglavlje Igara ispisala je i porodica Prevc, jer rijetko se dešava da jedno prezime toliko puta odzvanja skakaonicom u razmaku od svega nekoliko dana, i to ne kroz simboliku nego kroz konkretne medalje koje su dodatno učvrstile njihov status jedne od najvećih ski-skakačkih dinastija. Domen Prevc je stigao do zlata na velikoj skakaonici, potvrđujući status jednog od najeksplozivnijih letača svoje generacije, dok je njegova sestra Nika Prevc osvojila srebro na normalnoj skakaonici i potom zlato u mješovitom timskom takmičenju, čime su zajedno ispisali istoriju kao dio prve porodice u kojoj su sva četvoro braće i sestara, uz Petera i Cenea, osvajači olimpijskih medalja.

Alpsko skijanje, tradicionalna kičma zimskog olimpizma, ponudilo je drugačiju dramaturgiju, onu koja ide iz ličnog u univerzalno i koja se ne mjeri samo sekundama na semaforu nego kontekstom karijere, očekivanjima i teretom prošlosti. Poseban emotivni luk imala je Federika Brinjone, jer je njen olimpijski nastup nosio dimenziju lične rekonstrukcije jednako koliko i sportskog rezultata, s obzirom na to da je u Igre ušla nakon teške povrede noge i dugog oporavka.

Upravo zato njen učinak na domaćem snijegu dobija dodatnu težinu, jer je Italijanka osvojila čak dva zlata, u superveleslalomu i veleslalomu, čime je ispisala jednu od najsnažnijih povratničkih priča Igara. Mikaela Šifrin je osvojila zlato u slalomu i time, zapravo, osvojila mnogo više od medalje, jer je njen nastup u Kortini imao dimenziju povratka unutrašnje ravnoteže nakon ciklusa povreda, pritiska i psiholoških borbi koje su obilježile prethodne sezone.

Na drugoj strani planine ostao je jedan od najtežih kadrova Igara, onaj koji podsjeća koliko je tanka linija između heroizma i tragedije u sportu gdje brzina i rizik idu ruku pod ruku. Lindzi Von, u pokušaju još jednog velikog olimpijskog napada, doživjela je težak pad u spustu i slomila nogu, a slika njenog iznošenja sa staze postala je simbol brutalne realnosti alpskog skijanja.

Muški alpski program donio je gotovo paradoksalnu priču o konstantnoj blizini vrhu bez konačnog uspona, jer je Marko Odermat, dominantna figura Svjetskog kupa, završio takmičenje bez zlata, uz tri medalje, dva srebra i bronzu, što je rezultat koji bi za većinu bio vrhunac karijere, ali je u njegovom slučaju ostavio utisak nedorečenosti.

I dok su favoriti tražili potvrdu statusa, Igre su otvorile prostor i za priču koja pomjera geografiju zimskog sporta i podsjeća koliko je olimpizam širi od klimatskih mapa. Brazil i cijela Južna Amerika dobili su svog zimskog heroja, a zlato brazilskog skijaša Lukasa Pinjeira Brotena postalo je jedan od najneobičnijih i najsimboličnijih momenata Igara.

Brzo klizanje donijelo je hladnu, gotovo laboratorijsku dominaciju, jer je Holandija još jednom pretvorila oval u svoju teritoriju. Slobodnim stilovima vladala je Ajlin Gu, sportistkinja koja spaja olimpizam i pop-kulturu. Milano i Kortina će ostati upamćeni po amplitudi emocije koja se kretala od kolektivne euforije do individualnih lomova, od zlata do padova koji prekidaju karijeru. Ove Olimpijade će se pamtiti po osjećaju kontrasta koji je trajao od prvog starta do posljednjeg gola finala hokeja.