Hormuz: najskupljih trideset kilometara na planeti

Stabilizacija energetskih tržišta neće biti moguća bez deeskalacije krize i normalizacije plovidbe kroz Hormuški moreuz. Hormuški moreuz rijetko je bio samo geografska činjenica, a mnogo češće strateška poluga. Kroz ovaj uski prolaz između Irana i Omana u normalnim okolnostima prolazi oko petine svjetske trgovine naftom i značajan dio prometa tečnog prirodnog gasa.

Upravo zato svaki poremećaj plovidbe u ovom prostoru gotovo trenutno pogađa globalnu ekonomiju. Danas okolnosti više nisu normalne. Broj brodova koji prolaze kroz moreuz naglo je opao, stotine tankera i teretnih brodova čekaju na sidrištima ili u lukama, a svaki novi incident gotovo trenutno se odražava na energetska tržišta.

Cijena nafte, koja je prije krize iznosila oko 73 dolara po barelu, tokom eskalacije dostigla je oko 118 dolara. Nakon političkih signala o mogućoj deeskalaciji spustila se prema 90 dolara, ali novi napadi na tankere i energetsku infrastrukturu ponovo su je pogurali blizu 100 dolara po barelu.

Hormuz potvrđuje jedno od osnovnih pravila pomorske strategije: mnogo je lakše destabilizovati pomorski saobraćaj nego osigurati njegovu potpunu bezbjednost. U najužem dijelu moreuz je širok svega tridesetak kilometara, dok su plovni koridori za tankere široki tek nekoliko kilometara. Napadač bira mjesto i trenutak udara na malom prostoru, dok branilac mora osigurati čitav koridor i bezbjednost svakog broda koji kroz njega prolazi.

Tu dolazi do izražaja asimetrija savremenog pomorskog ratovanja: relativno jeftina sredstva mogu proizvesti nesrazmjerno veliki strateški efekat. Kada londonski Joint War Committee neko područje proglasi ratnom zonom, brodovi koji ulaze u taj prostor moraju imati posebno ratno osiguranje. Premija koja je prije krize iznosila oko 0,15 do 0,25 odsto vrijednosti broda sada je u zoni Hormuza porasla na približno jedan do tri odsto.

Za tanker vrijedan 100 miliona dolara to znači dodatni trošak od jednog do čak tri miliona dolara za samo jedan ulazak u zonu visokog rizika. Takav rast troškova ima direktan uticaj na globalno tržište energije. Sve veći broj brodara izbjegava tranzit kroz moreuz, transport poskupljuje, a trošak se na kraju preliva na cijenu nafte i na potrošače.

Finansijski efekat proglašenja ratne zone zato često ima gotovo jednaku stratešku težinu kao i sama vojna operacija. Posljednji napadi na trgovačke brodove u Persijskom zalivu privremeno su zaustavili pojedine naftne terminale u regionu i pokrenuli razgovore o organizovanju pomorske pratnje trgovačkih brodova. Takav model već je korišćen tokom Tankerskog rata osamdesetih godina, kada su američki ratni brodovi pratili tankere kroz Persijski zaliv.

Međutim, okolnosti su danas bitno drugačije. Širenje rojeva dronova, malih brzih čamaca i protivbrodskih raketa, uz stalnu prijetnju pomorskih mina, dramatično je povećalo ranjivost pomorskih konvoja. Američki vojni zvaničnici upozoravaju da bi organizovanje konvoja u uskim plovnim koridorima Hormuza moglo stvoriti koncentraciju ciljeva posebno ranjivih na napade ovim sredstvima.

Procjene pomorskih analitičara pokazuju da bi čak i uz organizovane konvoje promet kroz moreuz mogao dostići tek oko deset odsto uobičajenog obima. U normalnim okolnostima kroz moreuz prolazi između četrdeset i pedeset tankera dnevno. U uslovima visokog rizika taj broj može pasti na svega nekoliko brodova dnevno.

Cilj savremenog pomorskog pritiska zato nije nužno potpuno zatvaranje prolaza, već stvoriti trajnu zonu rizika u kojoj plovidba postaje skupa, nepredvidiva i opasna. Upravo u tome leži paradoks trenutne krize. Iran zapravo nema interes da potpuno zatvori Hormuz, jer veliki dio njegovog vlastitog izvoza nafte takođe prolazi kroz isti prolaz.

Procjene pokazuju da Iran trenutno izvozi oko dva miliona barela dnevno, čak i nešto više nego prije početka sukoba. Strategija je stoga drugačija: održavati moreuz dovoljno rizičnim da destabilizuje globalnu trgovinu i podigne cijenu nafte, ali ne toliko zatvorenim da zaustavi vlastiti izvoz.

Takva logika nije nova. Tokom Tankerskog rata između Irana i Iraka osamdesetih godina obje strane su koristile napade na tankere i miniranje plovnih ruta kako bi izvršile pritisak na protivnika i globalno tržište energije. Prelomni trenutak tog sukoba dogodio se 1988. godine, kada je američka fregata USS Samuel B. Roberts naletjela na iransku minu u Persijskom zalivu. Eksplozija je teško oštetila brod i dovela do američke operacije „Praying Mantis“, najveće pomorske borbe između Sjedinjenih Američkih Država i Irana u modernoj istoriji.

Iskustvo tog sukoba pokazalo je koliko je teško ponovo uspostaviti sigurnost plovidbe nakon miniranja mora. Razminiranje Persijskog zaliva trajalo je godinama i zahtijevalo angažovanje više međunarodnih pomorskih snaga. Današnja kriza već ima i ozbiljne posljedice po energetsku proizvodnju. Prema procjenama Međunarodne agencije za energiju, poremećaji u transportu kroz Hormuški moreuz već su doveli do smanjenja regionalnih isporuka za oko osam miliona barela nafte dnevno, uz dodatna dva miliona barela kondenzata i tečnih gasnih derivata.

Riječ je o jednom od najvećih poremećaja u snabdijevanju energijom u savremenoj istoriji. Globalni logistički lanac već se prilagođava novoj realnosti. Dio brodova koji izbjegavaju Hormuški moreuz preusmjerava se prema alternativnim lukama u Aziji i na Bliskom istoku, stvarajući zagušenja u pojedinim regionalnim logističkim čvorištima.

Privremeni kopneni koridori i sekundarne luke mogu preuzeti samo ograničen dio tereta, dok duže rute i rast cijena goriva dodatno povećavaju troškove transporta. Kombinacija skupljeg transporta, dužih ruta i logističkih zagušenja počinje da se preliva na globalna tržišta - i to ne samo na cijenu nafte, već i na širi inflatorni pritisak.

Države pokušavaju ublažiti energetski šok različitim mjerama. Međunarodna agencija za energiju koordinira oslobađanje oko 400 miliona barela nafte iz strateških rezervi 32 zemlje, pri čemu Sjedinjene Američke Države učestvuju s oko 172 miliona barela. Istovremeno je američka administracija privremeno omogućila prodaju ruskih pošiljki nafte koje se nalaze na tankerima zadržanim na moru, pokušavajući time povećati ponudu na tržištu.

Takve mjere mogu kratkoročno ublažiti cjenovni pritisak, ali ne rješavaju temeljni problem: fizički protok energenata kroz Hormuški moreuz. Strateške rezerve su samo privremeni amortizer, a ne rješenje. Za energetska tržišta ključna nepoznanica ostaje trajanje poremećaja. Ukoliko bi se takva situacija produžila na nekoliko mjeseci, analitičari upozoravaju da bi cijena nafte mogla trajno ostati iznad 100 dolara po barelu, uz mogućnost rasta do 150 dolara - s kaskadnim efektima na globalnu inflaciju i troškove zaduživanja.

Hormuz danas nije potpuno zatvoren. Ali više nije ni siguran. U savremenom pomorskom ratovanju to je sasvim dovoljno da se poremeti globalna trgovina. Iranu zapravo nije potrebno zatvoriti moreuz - dovoljno je učiniti plovidbu kroz njega skupom, nepredvidivom i rizičnom. Stabilizacija tržišta zato neće doći iz strateških rezervi ni iz vojnih konvoja. Doći će tek kada Hormuz ponovo postane samo geografija. Do tada, moreuz ostaje najskupljih trideset kilometara na planeti.