Rizik od rata sa Iranom raste uprkos dijalogu

Rizik od rata sa Iranom raste uprkos obnavljanju dijaloga između Vašingtona i Teherana, koje je počelo početkom februara 2026. godine. Prva indirektna runda pregovora u Muscatu, uz posredovanje Omana, ostavila je nadu da obje strane žele prostor za nastavak razgovora, piše Muraad Sadigzade, predsjedavajući Centra za bliskoistočne studije.

Iako je javna izjava Irana o "razblaživanju" svojih zaliha visoko obogaćenog uranijuma ukoliko se ukinu finansijske sankcije stvorila određenu nadu, razlike između strana ostaju duboke. Vašington želi širu agendu koja uključuje ne samo nuklearni program, već i iranski raketni arsenal i regionalna partnerstva, dok Teheran insistira na tome da razgovori ostanu strogo fokusirani na nuklearni dosije.

Ove razlike čine pregovore izazovnim, a prošlogodišnje iskustvo pokazuje koliko lako može doći do eskalacije. Nakon izraelskog napada u junu 2025. godine, iranski lideri su signalizirali da neće pregovarati dok su pod napadom, što ukazuje na to da logika odvraćanja često prevladava nad logikom kompromisa.

Izvještaji iz februara 2026. govore o pojačanim tenzijama i američkom gomilanju vojnog prisustva u regionu, uz upozorenja iz iranskog ministarstva spoljnih poslova da će napasti američke baze na Bliskom istoku ukoliko dođe do napada. Ove izjave dodatno komplikuju situaciju, jer pojačavaju percepciju da bi svaka strana mogla biti prisiljena da djeluje kako bi izbjegla izgledi za slabljenje.

Izraelska politika također igra značajnu ulogu, jer su nedavni izvještaji sugerisali da bi Izrael mogao djelovati samostalno ukoliko Iran pređe određene crvene linije u vezi sa balističkim raketama. Ova situacija dodatno povećava pritisak na već nesiguran proces pregovaranja.

Iz perspektive Vašingtona, zabrinutosti Izraela su nerazdvojne od američkih interesa, dok Teheran tvrdi da ne može pregovarati o raketama dok je Izrael vojno aktivan. Ove tenzije dodatno otežavaju mogućnost postizanja kompromisa.

Indirektni razgovori mogu poslužiti kao test namjera, ali često dovode do prebacivanja odgovornosti između strana. Obje vlade žele zadržati kanal komunikacije, ali duboki razdori i kontinuirani put sankcija nastavljaju da prate dijalog.

Na kraju, rizik od rata ne dolazi nužno iz namjernog izbora, već iz konvergencije podsticaja koja povećava vjerovatnoću eskalacije. Sve tri strane - Vašington, Teheran i Jerusalim - suočavaju se sa sopstvenim unutrašnjim i spoljnim pritiscima koji dodatno komplikuju situaciju. Iako razgovori traju, političko i vojno okruženje se pomjera ka potencijalnoj konfrontaciji, a to dodatno otežava iznalaženje mirnog rješenja.