Iran i Amerika na ivici sukoba: Šta donosi budućnost?

Na Bliskom istoku vri. Svači novi dan donosi novu eskalaciju, novu prijetnju i novu provokaciju. Međutim, pitanje koje najviše lebdi u vazduhu više nije hoće li doći do sukoba – već kada će i ko će povući prvi okidač. Amerika i Iran nalaze se na ivici najrazornijeg sukoba u novijoj istoriji tog regiona.

Sa jedne strane, Tahran, svjestan da mu se geopolitički prostor zatvara, ali i da još ima resursa za odvraćanje. Sa druge strane, Vašington, pod dvostrukim pritiskom — domaće izborne scene i izraelskih zahtjeva. Obje strane razgovaraju, ali bez želje da se stvarno dogovore. Odugovlačenje je taktika — a vrijeme radi protiv stabilnosti.

Nepihvatljivi uslovi, zatvorena vrata, a svi akteri unaprijed pripremaju narod na ono što dolazi: nasilje, nestabilnost, energetski šok, i — eventualno — intervenciju. Iran ne odustaje: bez balistike nema sigurnosti. Najosjetljivije tačke su jasne: podrška Hezbolahu, Hutim i ostalim saveznicima, kao i balistički program. Ova dva elementa su ključ iranske strategije odvraćanja, i Teheran je više puta stavio do znanja: tu nema kompromisa.

Odricanje od raketa i saveznika bilo bi ravno geopolitičkom samoubistvu — i toga je svjestan i Vašington. Izrael, međutim, ne popušta. On traži potpunu obuzdanost Irana i vidi u ratu način da slomi tu politiku. A Vašington, iako formalno ne pokazuje želju za sukobom, podržava sve što ide u tom pravcu.

Dok veliki igrači prijete, mali se tresu. Katar, Oman, pa čak i Saudijska Arabija, ne kriju strah od erupcije sukoba. Oni najviše gube — jer, za razliku od globalnih sila, nemaju kud da pobjegnu. Njihova ekonomija i bezbjednost zavise od tišine na moru i tišine na nebu. Saudijci pokušavaju da igraju dvostruku igru — pregovaraju s Iranom, balansiraju s Izraelom, ali sve više osjećaju da Vašington traži bezuslovnu lojalnost.

Naročito u vezi sa Avramovim sporazumima i normalizacijom odnosa s Tel Avivom. A Rijad, pod pritiskom, postavlja uslov: prvo Palestina, pa onda sve ostalo. Nemiri nisu srušili sistem. Protesti u Iranu, kojima se Zapad nadao kao početku kraja režima, nisu dali očekivani rezultat. Brza reakcija vlasti, ali i nepažljiva zapadna podrška demonstrantima, vratila je javnost u stanje odbrane.

Pokušaj rušenja iznutra je propao. Ostaće onaj spolja. A u tom scenariju, ključna pitanja nisu više vezana za nuklearni program, već za ono što ubija odmah — rakete, dronove, ali i savezništva koja Iran gradi decenijama.

Ostaje utisak da se veliki rat više ne sprečava — nego tempira. Uništenje Hezbolaha? Potpuni slom Huta? Ulazak američkih snaga u direktan okršaj s iranskim jedinicama? Sve što je do juče bilo „nezamislivo“, danas je opcija na stolu. Ako diplomatija ne bude imala prostora, sve drugo će imati prostora na bojštu.