Šta ako AI nije 'vještačka' inteligencija? Možda je to akumulirana inteligencija čovječanstva

Jutros čitam jednu gotovo nevjerovatnu vijest. Antikvarijati širom Engleske i Irske posljednjih mjeseci dobijaju masovne narudžbe knjiga. Ne traže se određeni autori, žanrovi ili teme, kupuje se gotovo sve: stare stručne knjige, zaboravljeni romani, biografije, časopisi, prevodi na raznim jezicima. Knjige se skupljaju u skladištima, među ostalim i u blizini Hitroua, i šalju dalje, velikim dijelom prema Americi. Pretpostavka je jednostavna: kupuju se kako bi bile skenirane i pretvorene u podatke iz kojih će učiti vještačka inteligencija.

I tu mi se ponovno javlja pitanje koje me već neko vrijeme zanima: je li ono što nazivamo Artificial Intelligence uopšte vještačka inteligencija ili je nešto drugo, možda mnogo zanimljivije? Moja je teza da je današnji AI prije svega statistički kondenzat ljudske inteligencije kroz stoljeća. Mi smo mu dali ime koje sugeriše da je nastala neka nova inteligencija, odvojena od čovjeka. Ali pogledamo li od čega je ona zapravo napravljena, slika je drugačija. AI čita ono što smo mi napisali. Naše knjige, filozofiju, matematiku, fiziku, medicinu, pravo, istoriju, poeziju, političke rasprave, analize ratova, naše uspjehe, greške, zablude i otkrića. Od Homera i Aristotela, preko rimskih pravnika, renesansnih mislilaca, Njutna i Šekspira, do Darvina, Ničea, Ajnštajna i miliona ljudi čija imena više niko ne zna, ali koji su tokom stoljeća nešto mislili, otkrili i zapisali.

Zašto su mu onda danas toliko potrebne knjige kada već postoji cijeli internet? Zato što internet ima gotovo beskonačnu količinu informacija, ali knjiga još uvijek čuva nešto mnogo vrednije: strukturisanu ljudsku misao. Dobra knjiga nije deset hiljada nepovezanih informacija. Ona je misao koja se razvija kroz dvije, tri ili pet stotina stranica. Premisa, argument, sumnja, dokaz, pogreška, korekcija i zaključak. Trag načina na koji je jedan ljudski um pokušavao razumjeti svijet. Zato AI nije gladan samo informacija. AI je gladan ljudskog mišljenja. Tu je i bitna razlika između Googlea i AI-ja. Google je napravio revoluciju u pronalaženju ljudskog znanja. Postavimo pitanje i on nam kaže gdje je nešto napisano. AI pokušava nešto radikalnije. Iz ogromne količine ljudskog jezika uči odnose između pojmova, ideja i obrazaca mišljenja, a onda iz svega toga pokušava konstruisati odgovor na novo pitanje.

Zato AI nije samo golemi statistički Google, ali nije ni inteligencija koja je nastala ni iz čega. On je, barem u današnjem obliku, matematički komprimovana civilizacijska memorija kojoj smo dodali sposobnost inferencije. Upravo je inferencija ono što cijelu stvar čini revolucionarnom. AI više ne mora samo pronaći rečenicu koju je neko već napisao. Može povezati stvari koje prije niko nije povezao na isti način, uporediti različita područja znanja i iz poznatoga pokušati izvesti odgovor na problem koji nikada nije bio postavljen upravo tim riječima. Tu počinje ono zbog čega riječ intelligence ipak ima smisla. Ali riječ artificial i dalje mi je problematična. Šta je tu zapravo vještačko? Mašina jeste. Matematička arhitektura jeste. Proces kojim se sve to obrađuje jeste. Ali intelektualna sirovina iz koje je ta inteligencija nastala nije vještačka. Ona je ljudska. Čovječanstvo je hiljadama godina akumuliralo znanje. Najprije usmenom predajom, zatim glinenim pločicama, papirusom, pergamentom, knjigom, Gutenbergovim tiskom, bibliotekama i konačno internetom. Svaka od tih revolucija omogućila nam je da sačuvamo više ljudskog znanja. AI prvi put pokušava napraviti nešto sasvim drugo: ne samo sačuvati civilizacijsku memoriju nego s njom razgovarati.

Kada malo razmislite šta to znači, stvar postaje fascinantna. Milioni ljudskih života provedeni u učenju, stoljeća filozofskih rasprava, generacije matematičara, ljekara, inženjera, istoričara, pisaca, ekonomista, profesora, ljudi koji su cijeli život posvetili jednom jedinom problemu. Njihovo znanje više ne leži samo na policama biblioteka. Postupno postaje dio matematičkog sistema kojem možemo postaviti pitanje. Naravno da AI griješi. Halucinira, pojednostavljuje, može reprodukovati naše predrasude i ponekad dati vrlo uvjerljiv odgovor koji je potpuno pogrešan. Nije nikakav digitalni Bog. Naprotiv, upravo zato što je nastao iz ljudskog materijala, nasljeđuje i veličinu i slabosti čovjeka. Ali to ne mijenja veličinu onoga što se upravo događa.

Možda smo jednostavno prerano dali ime ovoj tehnologiji. Možda Artificial Intelligence – AI nije pravi naziv. Ja bih je radije nazvao Accumulated Human Intelligence – AHI. Akumulirana ljudska inteligencija. Jer iza velikih AI modela ne stoji samo nekoliko hiljada briljantnih inženjera iz Silicijumske doline. Iza njih, na neki način, stoje stoljeća nas. I zato možda najvažnije pitanje budućnosti nije hoće li vještačka inteligencija jednoga dana postati inteligentnija od čovjeka. Puno je zanimljivije pitanje šta će čovjek napraviti sada kada je prvi put u istoriji dobio mogućnost razgovarati s akumuliranom inteligencijom vlastite civilizacije.