Naknadna pamet: Kako bih sa omladincima radio danas

Dok pratim našu Prvu fudbalsku ligu, često se pojavljuju igrači sa kojima sam imao priliku da radim kao trener u mlađim kategorijama: Tošković iz Sutjeske, Vujisić, Pejović i Pavićević iz Mladosti, Rolović iz Jezera, ranije Gašević u Budućnosti i drugi. Gledajući ove igrače, pitam se: da li bih danas, znajući da su pred njima sigurni nastupi u domaćem prvenstvu, nešto radio drugačije?

Nekoliko izazovnih situacija u kojima sam potencijalno griješio odmah mi pada na pamet. Kao treneri, često dozvoljavamo da nas vodi jedan pogrešan stav: da se igraču samopouzdanje može vještački izgraditi. To se postiže spuštanjem kriterijuma u vježbanju kako bi igrač stekao utisak da mu ide, sa ciljem da se ta inercija i osjećaj nepogrješivosti prenesu na utakmicu. Ali na utakmici se ova iluzija lako rasprši. Zbog toga je žmurenje na ofsajde, sporost u kontroli lopte, nepreciznost u pasovima i što sve ne — samo da bi se dobio privid uspješnosti — redovna pojava.

Na kraju imamo problem sa igrom koja prolazi na treningu, ali je na utakmici praktično neupotrebljiva. Pitanje je da li želimo da igrač misli da je dobar ili da stvarno bude dobar. Ispravljanje grešaka, uz zaustavljanje vježbe i pokazivanje ispravnog poteza, jeste srž trenerskog rada. Korekcije na treningu, nažalost, danas nisu u modi i, po uzoru na nekritički prihvaćene trendove i modele, zamijenjene su uputstvima tokom utakmice.

Zato se na treningu lako dobija haotična ili neosmišljena igra koju trener ne prekida zarad održavanja tempa i intenziteta. Koliko god se težilo igračima dati slobodu, ništa ne može nadomjestiti podučavanje. Treneri su ti koji donose vrijednost igračima i zato je bolje uključiti se u trening, zaustavljati i pokazivati. Ako toga nema, igra je puna grešaka, a one lako prelaze u naviku. A poslije se treba odvići.

Tajgeru Vudsu, vjerovatno najboljem, a svakako najslavnijem golferu svijeta, nije na početku bilo lako. Kad bi se mali Tajger pripremao za udarac, njegov otac je stajao sa strane i zveckao novčićima u džepu, tako iritirajući svog sina. Ovo je svakako bilo protiv golferskog bontona, ali njegov stari je imao drugu ideju — ne olakšati, nego otežati. U praksi u našim klubovima radimo potpuno suprotno. Umjesto postavljanja otežanja, pred mladim igračem se kao lopatom čiste sniježni nameti izazova koje fudbalska karijera i trening nose: izostavljanje iz tima, promjena pozicije, kritika trenera, obaveze u odbrani itd.

Problem je samo što se ta staza može čistiti i neko te njome vući do jedne ure. A kad ona dođe, već je kasno — igrač je stigao do seniora psihološki nespreman da se prilagodi na novo okruženje i veće zahtjeve, posebno ako pređe u inostrani klub. Jedan izazov posebno vrijedi postavljati pred igrača — igra na novoj poziciji. Da li znate kako se u crnogorskom fudbalu postaje štoperom, špicem, krilom ili igračem na bilo kojoj drugoj poziciji? Sve, nažalost, počinje od prve utakmice ili treninga na velikom terenu.

Sa dvanaest ili trinaest godina osmotrimo dijete i, najčešće na osnovu građe i visine, stavimo na neku poziciju. Ali to nije pozicija za jednu ili nekoliko narednih utakmica, već najčešće za cjelokupno vrijeme boravka u mlađim kategorijama. Do uzrasta od osamnaest – devetnaest godina, kada se kroz isprobavanja i eksperimente još uvijek razvija lični identitet, fudbalsko-taktički identitet je uveliko zaključan, zakatančen i zabravljen — a ključ izgubljen.

Kad mladi igrač provede kompletan period namijenjen razvoju na samo jednoj poziciji, šteta je dvostruka: prvo, nikad se ne sazna da li je imao potencijal za bolje mjesto u timu; a drugo, nikad u potpunosti ne razvije opšte razumijevanje i smisao za igru. Zato sačuvajmo ključeve pozicione i taktičke svestranosti — možda će nam kasnije trebati.

Koliko glavnih, pomoćnih, kondicionih ili trenera golmana radi sa igračima svog tima individualno, van osnovnog i obaveznog treninga? Samo petnaest minuta koje posvetimo igraču na usavršavanju tehnike prije ili poslije treninga čine čuda — ne samo za njegovu vještinu, već prije svega za samopouzdanje. Individualni rad je srž i suština treninga uopšte. Na kraju krajeva, koliko puta smo čuli trenere da nakon utakmice kažu: „Izgubili smo zbog individualnih grešaka.“ Meni to uvijek zvuči pomalo kao pranje ruku od odgovornosti za poraz. No, ko zna — možda su u pravu i možda je stvarno neki pojedinac iz njihovog tima grubo pogriješio. Ali ako je tako i ako su greške zaista individualne — onda individualno treba i raditi.

„Fudbal mi je sve“, kaže mladi igrač. „Nadam se da nije“, mislim u sebi. Prećerana vezanost za fudbal ili bilo koju drugu oblast ili zanimanje stvara sužene poglede i skučene ličnosti. A kakav si kao ličnost, tako i igraš — ništa bolje i ništa gore. Mladom igraču su zato, jednako kao fudbal, bitni škola, hobiji i društvo. On se mora srijetati sa različitim iskustvima, profilima ljudi i situacijama da bi kao ličnost bio bogat.

Osim toga, ne samo da će onaj koji je danas omladinac sjutra biti senior, već vrlo lako preksjutra može postati trener. Da se ovaj lanac ne bi u nedogled nastavljao i prenosio, treba izaći u susret svim zahtjevima koje igrač postavi radi škole ili svog slobodnog vremena. Ako ništa drugo, neka makar ode na matursku ekskurziju kao svi drugi tinejdžeri, a da mu se u tome ne ispriječi neko kolo omladinske lige kojeg se neće ni sjećat.

Da se vratim na pitanje sa početka — da li bih danas u omladincima, kao trener, radio drugačije nego prije pet-šest godina: vjerujem da bih. Ne mogu se tačno sjetiti za koliko trenerskih grehova sa ovoga spiska sam lično kriv… Ali, gledajući sebe iz ptičje perspektive naknadne pameti, neke stvari bih svakako promijenio. Promjena možda ne bi poticala toliko od novog znanja, većeg truda ili stečenog iskustva, koliko od svijesti da svaki od omladinaca sa kojim radim vrlo lako može sjutra igrati u domaćem prvenstvu, za reprezentaciju i uopšte bilo kad i na bilo kojem mjestu predstavljati crnogorski fudbal. A sa tim na umu i rad postaje drugačiji.