Aron Ramzi - uvijek tu, uprkos svima i svemu

U vremenu u kojem se igrači sve češće mjere kao da su finansijski instrumenti, Aron Ramzi ostaje jedna od onih figura zbog kojih se sjetiš da si fudbal zavolio iz mnogo glupljih, ljepših i iskrenijih razloga. Zbog osjećaja. Zbog utrčavanja koje niko nije vidio. Zbog gola koji dođe baš kad treba.

Refren jedne od najemotivnijih pjesama koje na izvornom velškom izvodi David Ivan, veliki borac za povratak tog jezika među svojim sunarodnicima, često se čuje na stadionu Kardifu. Prevod na crnogorski jezik bi bio 'Uvijem smo tu, uprkos svima i uprkos svemu'. Ovaj emotivni momenat najbolje oslikava fudbalsku karijeru Arona Ramzija, koji je uvijek bio tu za svoju reprezentaciju.

Sa 35 godina, Ramzi je danas objavio kraj karijere, nakon skoro dvije decenije profesionalnog fudbala. Ova vijest nosi čudnu težinu koja ne udara odmah, već sjedne kasnije, uz misli poput 'zar se ovaj nije prije penzionisao' i 'isto je bio dobar u Arsenalu'. Prisjećamo se njegovih utrčavanja iz drugog plana i golova koji su djelovali kao da ih nije dao vezista, već čovjek koji je unaprijed znao gdje će lopta pasti tri sekunde kasnije.

Ramzi nikada nije bio najglasniji igrač svoje generacije, niti je pripadao onoj vrsti zvijezda koje sebe reklamiraju prije nego što ih utakmica potvrdi. Međutim, bio je dio možda rjeđe i dragocjenije grupe fudbalera čiju vrijednost ne možeš lako objasniti. U februaru 2010. doživio je strašnu povredu u meču protiv Stouka, koja je uključivala frakture tibije i fibule desne noge, ostavljajući njegovu budućnost neizvjesnom. Ipak, postao je simbol Arsenalove ere poslije dugog posta, osvojivši tri FA kupa i dajući pobjedničke golove u finalima 2014. i 2017. godine.

Na Euru 2016, Ramzi je bio jedan od zaštitnih znakova najveće velške fudbalske bajke u modernoj eri, kada je Vels stigao do polufinala, a UEFA ga je uvrstila u tim turnira. Njegov učinak na tom turniru bio je impresivan, a dao je gol Rusiji u grupi, a par godina kasnije i Turskoj na Euru 2020. godine.

Njegova priča nikada nije bila ravna i savršena, već je imala rupe, prekide i bolne zastoje. Poslije Arsenala, igrao je za Juventus, Rendžers i Nica, prije povratka kući u Kardif, gdje je njegova priča dobila još jednu emotivnu petlju, a završila u Meksiku sa Pumasom. Njegovi nastupi će jednoga dana biti dobro kviz pitanje, a dres raritet u kolekcijama.

Fudbalski savez Velsa ga je opisao kao igrača koji je za reprezentaciju odigrao 86 utakmica, postigao 21 gol i prošao tri velika turnira, uz napomenu da su ga povrede spriječile da stigne do 100 nastupa. U Kardifu je preuzeo ulogu privremenog trenera u završnici sezone 2024/25, pokazujući svoju posvećenost fudbalu.

Na internetu je postao predmet pop-kulturnog fenomena poznatog kao 'Ramzijeva kletva', koja se vezuje za smrt poznatih ličnosti nakon njegovog gola. Bez obzira na to, njegova stvarna vrijednost leži u tome što je reprezentaciju doživljavao kao obavezu najljepše vrste. Geri Spid ga je postavio za kapitena sa samo 20 godina, a nakon povlačenja Gereta Bejla, ponovo je preuzeo tu ulogu.

Ramzi je uvijek bio prisutan kada je bio spreman, a njegovi trenuci magije ostali su u sjećanju. Njegova karijera je bila ispunjena emocijama, a on je ostavio trag koji će se pamtiti. Možda nije bio superzvijezda, ali je bio igrač koji je 'uprkos svima, uprkos svemu', uvijek bio tu.