Turnir 'Matija Šarkić': Četiri pitanja i jedan uspjeh

Svrha ovog teksta nije da da odgovore, već da postavi pitanja. Naša pionirska reprezentacija osvojila je vanredno jak turnir za đecu uzrasta dvanaest do četrnaest godina, odigran u čast Matije Šarkića. Čestitke zato ne samo igračima već i stručnom štabu, kolegama Saviću, Bogićeviću, Leverdi, Tataloviću i ostalima, na osvojenom trofeju i dostojnom predstavljanju našeg fudbala.

No, bez obzira na rezultat nameću se četiri pitanja — praktično univerzalna za mlađe kategorije: kakav je kvalitet igre, koliko razmišljamo o budućnosti, koliko je turnir iskorišćen za razvoj fudbala i kako se naša đeca osjećaju dok igraju. Znam da su selektor Savić i njegovi saradnici dovoljno ozbiljni da dublje prouče odigrane utakmice; dovoljno staloženi da ovim rezultatom ne budu ponešeni; dovoljno iskusni da znaju da nam je ovakva igra prošla sad, možda će i još koji put, ali poslije toga teško.

Presing je bio odličan, ali ga je u mlađim kategorijama mnogo lakše sprovesti nego u seniorima — đeca ne samo da još nijesu dovoljno vješta da se iz pritiska izvuku, već nemaju ni snage da loptu, kao krajnje rješenje, izbiju. Naše kontre su bile opasne i donijele dosta šansi, ali su često ličile na kick and run fudbal, više nego na neku osmišljenu akciju. Iznošenje lopte je bilo svjesno i uvježbano, ali su igrači gubili dah čim bi bili zbijeni uz aut-liniju. Što će reći — sve od ovoga može, ali mora mnogo stvaralačkije.

U tom pogledu jedna ekipa je zasjenila sve ostale. Sistem igre 3-4-3 sa rombom u sredini izuzetno je taktički zahtjevan, moderan i ofanzivan. Posebno kad se igra, kao što su ga igrali pioniri Antverpa, sa samo jednim štoperom. Daleko najzastupljenija varijanta formacije 3-4-3 danas je ona u kojoj se u odbranu povlače oba bočna igrača središnje četvorke. Međutim, na bočnim pozicijama u Antverpu nijesu bekovi, već ofanzivna krila. Tako da je odbrani, kad je za to bilo potrebe, pomagao zadnji vezni.

Ako se danas u ovoj varijanti ne igra, u čemu je onda vrijednost Antverpenove 3-4-3? U tome što ona vrlo lako može predstavljati sistem igre budućnosti. Jedan štoper: Moderna varijanta sistema 3-4-3 u izvedbi Antverpa. Većina ekipa u modernom fudbalu igra sa samo jednim špicem, a mnoge i bez toga jednog klasičnog. Zato se postavlja pitanje — što će nam dva štopera? Sistem Antverpa sa samo jednim centralnim igračem odbrane može se protumačiti kao predusrijetanje ove fudbalske budućnosti.

A da bi se budućnosti hrlilo u susret mora se analizirati pravac u kojem se fudbal kreće. Ovaj turnir bio je idealna prilika za to. Kad se u našem gradu i državi sretnu ovako jake ekipe, takmičenje nema samo plemenitu svrhu čuvanja uspomene na Matiju Šarkića, nego i opštu vrijednost za razvoj crnogorskog fudbala.

Da li je neko iz Saveza — direktor mlađih kategorija, omladinska komisija, stručni štab, bilo ko — sistematski, organizovano i svrsishodno pratio ovo takmičenje? Sistematski — sve utakmice; organizovano — sa podijeljenim ulogama; svrsishodno — radi izrade izvještaja za interne potrebe, ili za dijeljenje svim trenerima mlađih kategorija ili makar za jedan ozbiljan sastanak đe će svako izaći sa svojim mišljenjem. Ako i nije pratio smatram da za to još uvijek nije kasno jer su sve utakmice dostupne u snimku i mogu se analizirati. Da li će to neko u Savezu uraditi — čisto sumnjam.

Ono što se lako moglo primijetiti kroz utakmice naše reprezentacije bilo je prećerano radovanje poslije svakog postignutog gola — rezervni igrači su masovno i redovno utrčavali na teren. Nijesam primijetio da je ijedna druga ekipa tako egzaltirano proslavljala golove, a nije ih bilo malo — ni ekipa ni golova. Nekome ovaj fenomen može djelovati bezazleno, čak i simpatično: znak zajedništva ili motivisanosti. No, ovakav govor tijela je, nažalost, simptom preozbiljnog shvatanja fudbala i prećerane orijentacije na rezultat. Osim toga, ne vrijedi svaki gol isto: zavisi pri kojem rezultatu se postigne, protiv koga i kako.

Naravno da ovaj turnir i pobjeda jesu važni, ali su tek početak. Neka sačuvaju Mihajlović, Vojinović, Rastoder i drugovi nešto za kasnije kad ih budu čekali mnogo veći izazovi. (Znači li ovoliko radovanje da bi bila katastrofa da smo izgubili?) Zato sa mjerom. I radovanje i tugovanje.

Memorijalni turnir 'Matija Šarkić', sa kvalitetom koji je donio i imenima koja je okupio, bio je svojevrsni poklon svima koji su dio crnogorskog fudbala. Još jednom, čestitke onima koji su učestvovali u njegovom osvajanju. Samo to što smo imali zagarantovanih pet utakmica sa suparnicima poput Totenhema, Aston Vile, Slovenije i Antverpa bio je razlog za zadovoljstvo (iako je razlog okupljanja nosio pomiješane emocije). Pobjeda je na kraju došla kao kruna cijele kampanje. Pitanje je ipak kako se, iz čisto fudbalskog ugla, prema našem trijumfu odnosimo. Uzimamo li ovu pobjedu zdravo za gotovo ili zalazimo dublje u sve njene aspekte, da bismo procijenili koliko smo zaista na pravom putu. Zato ću još jednom pitati: Da li više vjerujemo, makar kad su u pitanju đeca, rezultatu ili igri? Da li se u igri vodimo vizijom fudbalske budućnosti? Da li su naša đeca na terenu u takvom emocionalnom stanju da mogu prirodno da se izraze i igraju? Da li ovakve turnire i susrete koristimo za napredak i učenje?