Pajović: Fantastična atmosfera u Nikšiću i značajan trofej Budućnosti

Košarkaši Budućnost Volija u neđelju u “MTEL dvorani Morača” dočekuju Partizan, u meču 6. kola Top8 faze ABA lige, a meč sa “crno-bijelima” budi i posebna lijepa sjećanja na 3. mart 1996. godine, kada je podgorički tim u nezaboravnom finalu Kupa SR Jugoslavije u Nikšiću pobijedio Partizan rezultatom 126:115. Tim koji je sa klupe vodio Živko-Garo Brajović je u finalu “torpedovao” Partizan sa 20 trojki iz 35 pokušaja i osvojio prvi pehar u klupskoj istoriji.

Tim povodom, sportski direktor Budućnosti, prije tri decenije kapiten “plavih” u tom finalu, za klupski sajt je govorio o istorijskom trofeju za Podgoričane: “Prvo se sjetim fantastične atmosfere tokom tih dana u Nikšiću. Imali smo veliku podršku navijača iz Podgorice, ali i iz Nikšića. Pamtim kolone automobila, kombija i autobusa koji su išli prema Nikšiću. Vladala je velika euforija, iako objektivno nijesmo bili među favoritima”, prisjeća se Pajović.

On dodaje: “U finalu smo, u takvoj atmosferi, pobijedili velikog rivala kao što je Partizan, koji je tada bio kvalitetnija ekipa. Posebno mi je u sjećanju ostalo gromoglasno navijanje ogromne grupe ‘Varvara’ iza naše klupe. Najviše mi je u sjećanju ostala upravo ta atmosfera i euforija koja je tih dana vladala, kako u Nikšiću, tako i širom Crne Gore, posebno u Podgorici, odakle su navijači masovno dolazili na utakmice.”

Budućnost je do prvog trofeja došla kompletnim igračkim kadrom i stručnim štabom iz Crne Gore, što danas djeluje nezamislivo. “Takvo je bilo vrijeme – domaćim snagama smo mogli da osvojimo značajan trofej u tadašnjem Kupu Jugoslavije. To je bilo izuzetno jako takmičenje u kojem su učestvovali Beočin, Zvezda i Partizan, a mnoge ekipe nijesu ni uspjele da se plasiraju na završni turnir. Devet nas je bilo iz Podgorice, uz Čeda Mudrešu sa Cetinja, Dragana Tomovića iz Mojkovca i Vlada Šćepanovića iz Kolašina. Stručni štab činili su Živko Brajović, Zvezdan Mitrović, profesor Vlado Đuričković, doktor Žarko Mićović i fizioterapeut Saša Čarapić. Igrački kadar, stručni štab i rukovodstvo bili su iz Crne Gore, što je tom trofeju dalo poseban značaj”, ističe Pajović.

Danas bi tako nešto bilo teško izvodljivo, ali tada se pokazalo da je moguće osvojiti tako veliko takmičenje. Osim Pajovića, koji je u finalu ubacio 22 poena, “boje Podgorice” branili su i Igor Ðaletić, Petar Popović, Aleksandar Ivanović, Savo Ðikanović, Darko Ivanović, Mirko Simović, Dragan Vukčević i Miomir Mugoša. Budućnost je u polufinalu pobijedila ekipu BFC iz Beočina (90:84), koji je vodio Miroslav-Muta Nikolić, a u sastavu su bili igrači poput Milenka Topića i Vladimira Kuzmanovića. U finalu je pao Partizan sa igračima poput Miroslava Berića, Predraga Drobnjaka, Dejana Tomaševića, pokojnog Harisa Brkića.

“Atmosfera je bila fenomenalna. U polufinalu smo igrali težak meč protiv Beočina, a finalnoj utakmici je posebnu draž dala rekordna šuterska partija – pogođeno je 20 trojki iz 35 pokušaja. Obje utakmice sam odigrao sa ozbiljnom povredom, ali sam stisnuo zube i izdržao. Za mene lično, ali sigurno i za druge, s obzirom na to da sam u Budućnosti od 1985. godine, uz kratke epizode u drugim klubovima, to je jedan od najznačajnijih trofeja u istoriji kluba – prvi trofej. Sjećam se i euforije po povratku u Podgoricu, gdje smo bili dočekani kao heroji svog grada. Nema veće nagrade od toga”, ističe Pajović.

Za sportskog direktora “plavih” dileme nema. “Budućnost je, uz moju porodicu, obilježila čitav moj život. Ne samo košarkaški klub – kao dijete iz dijela grada Preko Morače svakodnevno sam išao da gledam utakmice fudbalskog kluba, koji je bio perjanica. Prelazio sam viseći most, gledao mečeve sa čuvenog ‘stajanja’, često i sa ‘borova’. Pratio sam i rukomet, boks… Budućnost je, poslije porodice, najvažniji dio mog života. Dao sam mnogo klubu, kao i on meni. Kada bih opet birao, izabrao bih isti put.”

Pajović ističe da je “trofej Kupa sigurno uticao da Budućnost bude ovo što je danas, ali ne samo to”. “Tu je i 1980. godina i ulazak u Prvu jugoslovensku ligu, zatim prvo učešće u Kupu Radivoja Koraća, koje je Budućnost izborila, pa već spomenute 1996. i 2000. godina i osvajanje prvenstva Jugoslavije, kao i ABA liga. To su uspjesi koji se pamte.”

Pajović i Đaletića, koji je u stručnom štabu, čuvaju sjećanje na momke koji su udarili temelje za ono što Budućnost danas predstavlja u regionu. “Svoju misiju u klubu i dalje vidim – da dam doprinos kao neko iz ‘stare garde’, kroz svoje razmišljanje o životu i košarci. Moja misija je da predstavljam sve ljude koji su od 1980. pa i ranije održavali Budućnost, a nije bilo lako. Bio sam tu i kada se putovalo vozovima i autobusima po nekoliko dana, bez stipendija. To je Budućnost koja je morala da postoji da bi danas bila ovakva – savremena, evropska, organizaciono i finansijski stabilna. Ponosan sam što sam bio dio i te Budućnosti i ove kakva je danas. Moja misija je da i dalje budem tu kao rođeni Podgoričanin i da predstavljam Budućnost u najboljem mogućem svjetlu”, zaključio je Gavrilo Pajović u razgovoru za klupski sajt Budućnost Volija.