Senzacija u Birmingemu: Bloudek osvojio prvu trkačku medalju za Hrvatsku
Marino Bloudek ostvario je istorijski uspjeh za Hrvatsku osvojivši prvu trkačku medalju na Evropskom prvenstvu u Birmingemu, trčeći 800 metara.

Tako praktična, a tako komplikovana disciplina 800 metara donijela je sinoć Hrvatskoj prvu ikad trkačku medalju na EP, zemlji koja ima velike olimpijske trijumfe Sandre Parković, Sare Kolak i pregršt medalja najveće Blanke Vlašić. Ali medalje na stazi su magija. Ono što smo sinoć vidjeli bio je spektakl. Konkurencija strašna, naravno ne pričamo o okršaju Vanjonji-Lutkenhaus i napadu na rekord Rudiše, ali imali smo Marka Ingliša u životnoj formi (bronza još u Cirihu 2014), pa Španca Mohameda Atauija koji je nakon srebra u Rimu došao po zlato, njegovog cimera Barosa sa kojim se kladio u picu ko osvaja medalju, Italijana Pernićija i domaće adute, Bena Petisona (čak svjetska bronza 2023. u Budimpešti) i Maksa Burdžina koji ima fenomenalnih 1:42.21, ali koji se povrijedio na zagrijavanju i šokantno odustao.
Bez njega svi su čekali okršaj Inglisa i Atauija, ali Marino je bio najhrabriji trkač, vodio je ogroman dio trke, i kad je izgledalo da će u posljednjih 50 metara izgubiti sve što je tipično za 800 metara, jeste ga prešao izuzetni Ingliš nošen hukom tri hiljade Iraca, ali je našao novu snagu da odoli svim ostalima. I Atauiju koji ga je bio stigao, i Barosu, i Pernićiju koji je stizao iz treće staze kao brzi voz. Srebro je bilo nevjerovatno, i sam je tek kasnije shvatio i zaplakao.
Ovo je veliko iznenađenje s obzirom na pedigre svih takmičara i kompleksnost discipline, a pogotovo što se Bloudek uvijek zaustavljao u polufinalu. Ali sa 27 godina baš na 800 metara se stiče i zrelost za najveće domete, a on ih je kao junior nagovještavao. Zato je sada prilika da uporedimo sa dometima najvećih asova prostora Jugoslavije svih vremena. Marino jedini od svih finalista nema vrijeme ispod 1:44 i zato se može pričati o senzaciji, ali kad je sporija trka kao sinoć onda ni to ne znači previše. Ali on je prošlog ljeta napravio iskorak i sišao prvi put ispod 1:45, nekoliko puta pomjerao lični rekord, da bi u Ostravi trčao 1:44.02 čime je nakon čak 51 godine srušio hrvatski rekord Lućana Šušnja!
Ta rastuća forma bila je plod rada sa poznatim trenerom Mladenom Kršekom i uz potporu Natalije Svende, hrvatske takmičarke na 400 prepone koju je prošle godine zaprosio pred oduševljenim tribinama poznatog mitinga 'Hanzek' u Zagrebu. Ali njegov raniji trener Azuz Simčić je neko ko je takođe bio važan u tom progresu, bivši atletičar iz Rijeke i sada poznati kondicioni trener, koji se pored atletike bavio spremom u rukometu i fudbalu, a potom skroz prebacio na tenis. Toliko da je bio trener Pliškove kad je bila broj 2, Ribakine kao takođe broj 2, i sada Mire Andrejeve osvajačice Rolan Garosa. Ali i sa njim Bloudek još radi na daljinu. Sav taj progres dovešće izvjesno i do vremena ispod 1:44, možda i ispod 1:43, ali evropsko srebro nema cijenu.
Zanimljivo da to nije ostvario ni fenomenalni bosanski as Amel Tuka koji je imao najbolje vrijeme na svijetu 2015. i bio sam vrh planete godinama, bronza na SP 2015, srebro 2019, ali nikad medalja na EP! Nije mogao ni Slobodan Popović koji je ulazio u svjetska finala 80-ih, trčao tada 1:44.72, sjećamo se da je bio važan u onoj sjajnoj štafeti Jugoslavije 4x400, ali medalja nedostižna. Onaj koji je uspio je čuveni Lućano Šušanj, as iz Rijeke koji je bio šampion Evrope 1974. Iako je prvo igrao fudbal u Rijeci, Miljenko Rak ga je odveo u atletiku čak relativno kasno, i kad se pronašao na 800 metara vidjelo se da će biti čudo.
Ali to je bilo vrijeme socijalisticke Jugoslavije, od atletike se nije moglo živjeti kao od fudbala pa je morao i raditi, zato je više puta prekidao karijeru. Ali kad je Rijeka dobila novu dvoranu i atletsku stazu od 1973. se nešto upalilo, vratio se i počeo dizati nivo. Imao je stravičan finiš i to je plašilo sve rivale na 800 metara. Te 1973.godine Italijan Marcelo Fjaskonaro (bivši ragbista rođen u Južnoj Africi) je postavio svjetski rekord 1:43.73 i bio veliki favorit na EP u Rimu 1974. pred svojom publikom. Ali te godine Šušanj je bio još bolji i Fjaskonaro se plašio njegovog sprint finiša kao i čuveni komentator Paolo Rozi koji je od početka ponavljao 'opasni Suzanji'. Fjaskonaro je krenuo kao sprinter, prvih 600 metara vodio ubjedljivo da bi izbjegao takav finiš, ali onda je izletio Šušanj i pregazio sve. Nevjerovatan finiš i ubjedljiva pobjeda, sa 1:44.07 što je 51 godinu bio rekord Hrvatske, srebro je osvojio tada mladi Stiv Ovet koji će kasnije sa Kouom i Kremom činiti britanski tim snova, a Fjaskonaro je slomljen završio šesti i pao u depresiju, završio karijeru.
Ovo zlato Šušnja je dalo toliko radosti Jugoslaviji, a sjećam se jednog teksta u 'Sportu' ljeta 1991. kad se sve rušilo. Novinar koji je bio tada na stadionu Olimpiko vidio je i italijanskog kolegu kako se raduje, rekao mu je da nije Fjaskonaro prvi, a on mu odgovorio 'ma pobijedio je nas Lućiano iz Fiumme (Rijeke)'. Tada ga je gledao u šoku, jer to je bio ikonski trenutak za Jugoslaviju, a u ovom tekstu sa razočarenjem konstatuje da je bio u pravu, to je bila tadašnja percepcija nestanka Jugoslavije.
Međutim, koliko je to vrijeme bilo drugačije pokazuje ono što je bilo poslije. Slava koju je Šušanj tada stekao brzo se prelila u veliko očekivanje da donese olimpijsku medalju 1976. u Montrealu, čekanu tada 20 godina, od Franja Mihaliča 1956. On i Stekić bili su ogromne nade, pritisak partije vršen je preko famoznog Hakije Pozderca, kao neko moranje. Šušanj je srušio svjetskog rekordera i jasno da je mogao sve, ali je poslat u JNA. Pokušao je preko saveza da odloži služenje vojnog roka nakon Olimpijade i nije uspio! Iako je bio državni interes armija nije htjela da čuje i išao je u kasarnu u Puli gdje su mu 'obezbijeđeni svi uslovi' ali daleko je to bilo od pravog treninga. Otišao je u Montreal daleko od top forme i završio šesti, tada je počela era kubanskog pantera Huantorene, nije to bio uopšte loš rezultat, ali proglašen je neuspjehom, a Jugoslavija nije došla do medalje sve dok se nije raspala. I on je tada sa 28 godina napustio sport i ponovo počeo da radi, zbog egzistencije.
Tih njegovih 1:44.07 iz tople rimske noći 4.septembra 1974. uspio je pomjeriti za samo pet stotinki Marino Bloudek nakon više od pola vijeka, ali Šušanj nije dočekao da vidi ni to ni sinoćnje srebro, jer je umro prije dvije godine, upravo kad je Rim nakon 50 godina ponovo bio domaćin EP. Tada je govorio da mu je žao što još niko nije srušio njegov rekord nakon toliko vremena. I evo sada se desilo, Bloudek je dokazao da snove ostvaruje onaj koji vjeruje, čak i kada trči protiv momaka koji imaju zastrašujućih 1:42 i 1:43. Ali na stazi su svi od krvi i mesa, a puno toga je u glavi. Od Rijeke do Virovitice, sa 52 godine duge kao vjekovi.
Komentari
Odri Vero osvojila zlato na 800 metara, Van Klinken najbolja u bacanju diska
Švajcarska atletičarka Odri Vero osvojila je zlatnu medalju na 800 metara na Evropskom prvenstvu u Birmingemu, dok je Holanđanka Jorinde van Klinken trijumfovala u bacanju diska.

Povezani članci
Popularno u Sport
- Dok Crna Gora slavi finale, stigla loša vijest o Martini Knežević
- Marija Vuković nije na spisku za svjetsko prvenstvo u Budimpešti
- Poznato ko čini novi Upravni odbor Budućnosti
- Sastanak o budućnosti Evrolige zakazan za 5. oktobar
- Vučinić: Na pobjedu protiv Kipra, a poslije toga korak po korak
Svidjela ti se ova vijest?
Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.
Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.






