Balša Vučković: Upornost, ambicija i ljubav prema vaterpolu

Balša Vučković jedan je od najperspektivnijih crnogorskih vaterpolista mlađe generacije. Vaterpolom je počeo da se bavi u VK Primorac, klubu u kojem je prošao sve mlađe selekcije prije nego što je izborio mjesto u seniorskom timu. Kako ističe, upravo je prelazak u seniorsku konkurenciju donio novu dozu odgovornosti i ozbiljnosti u radu.

Rođen u Kotoru, gradu sa bogatom vaterpolo tradicijom, Vučković je prošao sve mlađe reprezentativne selekcije Crne Gore, a potom debitovao i za seniorsku reprezentaciju kod selektora Dejana Savića. Da je riječ o igraču koji se odlično snalazi na velikoj sceni, potvrdio je i na Evropskom prvenstvu u Beogradu, gdje je postigao 20 golova, upisao 14 ukradenih lopti i devet asistencija.

Osim što gradi uspješnu sportsku karijeru, Vučković je i student Pomorskog fakulteta u Tivtu, pa svakodnevno usklađuje akademske i sportske obaveze. Govoreći o svom dosadašnjem putu, Vučković je kazao da je prije svega zahvalan što ga prati zdravlje, jer mu ono omogućava da ostvaruje ciljeve, kako u privatnom, tako i u profesionalnom životu. “Mislim da mogu da budem zadovoljan, jer u svakoj situaciji dajem sve od sebe da se sve završi na što bolji način i onda nemam za čim da žalim”, rekao je Vučković.

U razgovoru o svom djetinjstvu, Vučković je istakao da mu nedostaje bezbrižnost i igra, dok kao odrasla osoba cijeni mogućnost preuzimanja odgovornosti za sopstvene odluke. Njegova tvrdoglavost smatra se najslabijom osobinom, dok kod drugih najviše cijeni iskrenost, poštovanje, odanost i empatiju.

U okviru svojih svakodnevnih aktivnosti, Vučković provodi nedjeljna poslijepodneva sa porodicom i prijateljima, šetajući sa psom i pripremajući se za novu radnu nedjelju. Kada je riječ o muzici, ističe da mu je omiljena pjesma “Šta će meni više od toga” od Harisa Džinovića, dok mu je film “The pursuit of happiness” ostavio najsnažniji utisak zbog prikazane istrajnosti.

Vučković bi volio da otputuje u Tajland i smatra da je autobus najneugodnije prevozno sredstvo. O svojim željama, ističe kako bi tražio zdravlje za porodicu, uspjeh u sportu i neograničena putovanja. Najteže što je do sada uradio jeste odluka da podredi svoj život sportu, uz odricanja od mnogih stvari koje su njegovi vršnjaci imali.

Kada bi saznao da mu je ostalo samo tri mjeseca života, provela bi ih sa porodicom i dragim ljudima, putujući i uživajući u svakom danu. Vučković bi volio da umre mirno, okružen ljudima koje voli, znajući da je ostvario sve o čemu mašta.

Na kraju, njegov epitaf bi glasio: 'Živio je časno, borio se pošteno i ostavio je trag.'