Geopolitika navijanja na Svjetskom prvenstvu

Među omraženima dominiraju fudbalski i politički najmoćnije nacije. Refleksan je stav da se prednost pri navijanju daje bivšim kolonijama u odnosu na kolonizatore. Na ovom prvenstvu došlo je do djelimičnog prevrata: većina lijevo-liberalno orijentisanog puka mrzjela je bivšu špansku koloniju, Argentinu.

Odabir reprezentacije u koju planiramo investirati određenu količinu emocija tokom Svjetskog prvenstva u nogometu često se zasniva na sasvim usputnim razlozima. Kao djeca, atraktivna boja dresova privlačila nas je određenoj reprezentaciji. Jak konkurent po tom kriteriju oduvijek je bila Nizozemska. Ponekad je pored vizualnog i slušna dimenzija igrala ulogu. Vibrantna prezimena nogometaša, često južnoameričkih ili afričkih, za koje smo prvi put čuli u televizijskom prijenosu, nisu nas ostavljala ravnodušnima i često su nas usmjeravala u navijačkim izborima.

Nisu se zaobilazili ni nacionalni stereotipi koji su se poklapali s nogometnim. Tako smo usvajali lekcije o tome kako Brazilci igraju atraktivno, a Nijemci do posljednjeg sučeva zvižduka. Presudan faktor bili su i igrači koji igraju u omiljenim klubovima. Sigurno je, na primjer, među navijačima Liverpoola određenu popularnost uživao Egipat zbog Moa Salaha. Slični mutni kriteriji stoje i iza izbora nekoga iz Hrvatske da navija za Liverpool ili bilo koji strani klub.

Bilo je toga i prije, ali pojavom interneta i novih obrazaca komunikacije, djeca i mladi danas strani klub ne smatraju “nadopunom” domaćem, već legitimnom konkurencijom. Postoji još jedan trend koji snažno diktira odabir omiljene reprezentacije. Djeca danas često ne navijaju za klubove nego za igrače. Njihovi algoritmi su podešeni na Kyliana Mbappea, a ne na Paris Saint Germain ili Real Madrid.

Algoritmi su značajnu ulogu odigrali i kod onih koji su na ovom prvenstvu omiljenu reprezentaciju birali politički. Često, ljudi koji nisu aktivni pratitelji nogometnih zbivanja tokom klupskih sezona postanu angažirani tokom prvenstva. Dio njih prati reprezentaciju dodijeljenu rođenjem, a dio zbog atraktivnosti događaja i sadržaja. Ako im izbor omiljene reprezentacije nije zaostao iz arheologije djetinjstva, preostaje im manje ili više utemeljen politički izbor. Međutim, selekcija je uglavnom negativna. Politički se ne bira omiljena, već omražena reprezentacija, pa omiljena po difoltu postaje ona koju ždrijeb odredi za suparničku.

Među omraženima dominiraju nogometno i politički najmoćnije nacije. Kod nas je izrazito nepopularna Engleska zbog navodne arogancije i kolonijalnog stava. Hrvatski antiimperijalizam, kao i obično, prilično je neuvjerljiv i groteskan, što se može primijetiti i iz odnosa prema ostalim moćnim nogometnim nacijama poput Francuske i Njemačke. One se preziru zbog prevelikog broja tamnoputih igrača. Kao razlozi kombiniraju se “neprirodna” prednost koja se time stječe i nedostojanstvo nacije koja si takvo “šarenilo” dopušta.

Ni liberalni dio društva nije imun na grotesknu politizaciju navijačkih izbora. I to ne samo kod nas. Refleksan je stav među tom populacijom da se prednost pri navijanju daje bivšim kolonijama u odnosu na kolonizatore. U tom navijačkom odabiru ne možete pogriješiti: ako vaša odabrana reprezentacija pobijedi - odlično, a ako izgubi opet dobro jer se nogometom nastavlja kolonijalna politika i oplođuje moralni kapital našeg stava.

Na ovom prvenstvu je došlo do djelimičnog prevrata: većina lijevo-liberalno orijentisanog puka mrzila je bivšu špansku koloniju - Argentinu. Savršena oluja algoritma iznjedrila je geopolitički i narativni shitstorm. Teorije zavjere o sudačkom navlačenju za Argentinu i krajnje nesportsko ponašanje dijela argentinskih igrača kulminiralo je nakon finala sa Španjolskom, nadovezavši se na teoriju o Argentini kao zamjenskoj reprezentaciji Izraela na ovom prvenstvu. Politička privrženost Javiera Mileija cionističkom projektu i javna podrška Benjamina Netanjahua argentinskoj reprezentaciji kombinovale su se s epizodama iz argentinske povijesti kao dokazima navodne političke pokvarenosti nacije.

Finale sa Španjolskom, čija je vanjska politika pod Pedrom Sanchezom među najispravnijima u Europi, dodatno je “naložilo” cijelu priču koja je kulminirala viralnim lažnim fotografijama slavlja Laminea Yamala s kefijom na terenu. Geopolitičko moraliziranje o nacijama nikad nije pametna odluka, a pogotovo ne u algoritamskom kontekstu Svjetskog prvenstva koji i ispravne ili razrađene stavove teško može izdržati. Argentinci ne zaslužuju da ih se identificira s Mileijem, a nogomet ne zaslužuje da se tako tumači i emocionalno obrađuje. To ne znači da je objašnjiv bez politike.