Posljednja granica između Mesija i Maradone: Engleska

Lionel Mesi je tokom 21 godine u dresu Argentine odigrao 205 utakmica, prošao šest svjetskih prvenstava, susretao se sa gotovo svakom velikom reprezentacijom svoje epohe i stigao do tačke na kojoj se na njegovu karijeru odavno nema što dodati, osim još ponekog broja koji će djelovati nestvarno kada ga za deset ili dvadeset godina neko pronađe u statističkim arhivama. Samo protiv Engleske nikada nije igrao.

Ta neobična praznina u jednoj od najpotpunijih fudbalskih biografija biće popunjena večeras u Atlanti, u polufinalu Svjetskog prvenstva, kada će Mesi sa 39 godina prvi put izaći pred reprezentaciju čiji je dres tokom njegove karijere nosilo nekoliko generacija igrača, ali mu se put sa njom nijednom nije ukrstio. Engleska mu je, kao da je ovu utakmicu neko namjerno sklonio za završnicu priče, stigla tek sada, kada naredni meč može biti posljednji na Mundijalu.

Kada je prije četiri godine u Lusailu podigao pehar, djelovalo je da je konačno zatvorena i posljednja ozbiljna rasprava o onome što mu nedostaje. Osvojio je Kopa Ameriku na Marakani, postao prvak svijeta u Kataru, preživio onaj poraz od Saudijske Arabije i potom iz turnira u turnir izbacio sve ono zbog čega su ga Argentinci nekada gledali drugačije od Dijega Maradone. U međuvremenu je, kao da mu trofeji nijesu bili dovoljni, nastavio da pomjera granice, pa je na ovom Mundijalu stigao do osam golova i dvije asistencije, postao najbolji strijelac i asistent u istoriji svjetskih prvenstava i pokazao da tijelo više ne mora da ga nosi kao nekada sve dok glava nekoliko sekundi ranije vidi ono što ostali tek pokušavaju da razumiju.

Mesi je u brojkama odavno sustigao i prestigao Maradonu. Problem sa njihovim vječnim poređenjem uvijek je bio u tome što se jedan dio rasprave može zatvoriti tabelom, a drugi živi izvan nje. U središtu tog mita nalazi se Engleska, utakmica odigrana 22. juna 1986. godine na Asteki, samo četiri godine poslije rata za Foklandska ostrva, odnosno Malvine, kako ih zovu Argentinci. Maradona je tada u razmaku od četiri minuta postigao dva gola koji su ga objasnili bolje nego bilo koja knjiga, dokumentarni film ili biografija: prvi rukom, dovoljno lukavo da prevari sudiju i dovoljno bezobrazno da ga kasnije preda Bogu, a drugi poslije 11 sekundi i slaloma kroz englesku odbranu koji je ostao najpoznatija individualna akcija u istoriji Mundijala.

U jednom popodnevu bio je prevarant i božanstvo, čovjek kojem su Englezi zamjerili krađu i igrač kojem su željeli da aplaudiraju. Argentina je dobila sa 2:1, Maradona je porazu rivala dao značenje koje je prevazilazilo fudbal, a ta utakmica postala je toliko važna u argentinskom kolektivnom sjećanju da se i danas prenosi generacijama koje nijesu bile rođene kada je Dijego preskočio Pitera Šiltona i nekoliko minuta kasnije prošao pored svega što se našlo između njega i gola.

Zato Engleska za Mesija predstavlja više od još jednog protivnika i još jednog polufinala. Ona mu pruža priliku da uđe u jedini dio Maradonine priče do kojeg do sada nije mogao da stigne, jer se taj put ne otvara osvajanjem Zlatne lopte, obaranjem rekorda ili sabiranjem trofeja. Otvara se samo utakmicom protiv Engleske na Svjetskom prvenstvu, kada Argentina cijelih 90 ili 120 minuta prestane da razdvaja fudbal, istoriju i nacionalni osjećaj.

Lionel Skaloni je pokušao da cijelu priču svede na ono čime može da upravlja. Rekao je da je to fudbalska utakmica protiv veoma snažnog rivala i odličnog selektora, što je vjerovatno jedini ispravan način da trener sačuva ekipu od svega što će se oko nje gomilati do prvog sudijskog zvižduka. Treneri su dužni da misle o prostoru između linija, Hariju Kejnu, Džudu Belingemu i načinu na koji Engleska kažnjava izgubljenu loptu. Narodi sebi rijetko dozvoljavaju takvu hladnoću.

Argentina u Atlantu ne dolazi u najboljem izdanju. Branilac titule je kroz nokaut fazu prolazio uz mnogo više problema nego što se očekivalo, dok Englezi vjeruju da fizički mogu da slome ekipu čije su najvažnije noge odigrale previše velikih utakmica. Mesi više nema trk od 60 metara kojim može da ponovi Maradonin put kroz englesku odbranu, niti mu je potreban. Njegova verzija te lične avanture može stati u jednu pauzu, slobodan udarac, pas koji niko drugi nije vidio ili nekoliko koraka kojima će natjerati čitavu odbranu da krene na pogrešnu stranu.

Osam golova i dvije asistencije na ovom turniru govore da mu je i to dovoljno. Pobjeda bi Argentini donijela drugo uzastopno finale Svjetskog prvenstva, a Mesiju priliku da još jednom uradi ono što je do prije mjesec izgledalo gotovo nezamislivo, da sa 39 godina povede svoju zemlju prema još jednoj tituli. Ipak, u njegovom ličnom dvoboju sa Maradonom značila bi nešto što se ne može uredno smjestiti među trofeje i rekorde. Dobio bi svoju utakmicu sa Englezima, onu koju svaki argentinski broj 10 igra i protiv protivnika na terenu i protiv uspomene na čovjeka koji je 1986. čitavo jedno rivalstvo pretvorio u sopstvenu priču. Katar je Mesiju dao krunu. Engleska mu nudi posljednju veliku granicu.