Luis de la Fuente i Mikel Merino: Ključna uloga u pobjedi Španije

Kada je Luis de la Fuente u 86. minutu četvrtfinala poslao Mikela Merina na teren, Španija i Belgija bile su poravnate, produžeci su se već pojavljivali kao sasvim realan nastavak večeri, a selektor evropskog prvaka posegnuo je za čovjekom kojem više ne treba mnogo vremena da ostavi trag. Dva minuta kasnije Pau Kubarsi je šutirao sa distance, Sene Lamens odbio loptu ispred sebe, a Merino se pojavio baš tamo gdje ozbiljan napadač mora da bude prije nego što bilo ko drugi shvati da je golman pogriješio.

Španija je pobijedila 2:1 i plasirala se u polufinale, Merino je treći put pod De la Fuenteom ušao sa klupe i postigao pobjedonosni gol u nokaut utakmici velikog takmičenja, a riječ Džoker, toliko potrošena u sportskom jeziku da je često lijepimo za svakoga ko uradi nešto dobro kao rezerva, konačno je dobila čovjeka kojem pristaje bez ikakvog natezanja.

Prije dvije godine, u 119. minutu četvrtfinala Evropskog prvenstva protiv Njemačke, Dani Olmo je podigao loptu sa lijeve strane, Merino se odvojio od Antonija Ridigera, ostao u vazduhu dovoljno dugo da čitava Njemačka vidi šta joj se sprema i glavom poslao Španiju u polufinale. Do kraja je ostalo 65 sekundi, vremena taman toliko da se lopta vrati na centar, ali nedovoljno da se promijeni istorija turnira.

Prije četiri dana, u osmini finala Mundijala protiv Portugala, ušao je u 85. minutu, šest minuta kasnije brzo izveo prekršaj dok je Bernardo Silva još raspravljao sa sudijom, nastavio kretnju, primio sjajnu povratnu loptu Ferana Toresa i savladao Dioga Koštu za 1:0. Tim golom je završio mundijalsku karijeru Kristijana Ronalda i odveo Španiju u četvrtfinale.

Protiv Belgije mu je bilo potrebno svega dva minuta. Jednom glavom preko Ridigera, drugi put utrčavanjem iza posljednje linije, treći put reakcijom na odbijenu loptu. Tri različita gola, ista osobina: Merino događaj vidi djelić sekunde prije svih ostalih. Zbog toga bi trebalo pronaći osobu koja ga je, u godinama kada se fudbalski oblikovao, prvi put pogledala i odlučila da od njega napravi vezistu.

Možda bismo otkrili čovjeka zaslužnog za kompletnog igrača koji danas može da odgovori na gotovo svaki zahtjev, ali bismo mu, čisto reda radi, morali pročitati i optužnicu za zločin protiv devetke. Jer, kada se lopta približi golu, Merino ima reakcije rasnog golgetera, one koje su nekada pripadale Pipu Inzagiju, čovjeku koji je cijelu karijeru proveo na mjestima na kojima je lopta tek trebalo da se pojavi.

Merino sa Inzagijem ne dijeli fudbalsku biografiju, građu igre ni ulogu u ekipi, ali dijeli taj instinkt: korak u pravom trenutku, odvajanje od čuvara dok ovaj gleda u loptu, spremnost da se napadne prostor između golmana i štopera, uvjerenje da svaki šut može da postane odbitak i da svaka akcija vrijedi još jednog utrčavanja.

Zapravo, njegova priča izgleda kao da je fudbal godinama obilazio oko očiglednog odgovora. Kao dječak je bio golman, igrao je lijevog štopera, u Dortmundu i u zadnjoj liniji sa trojicom, zatim kao šestica, osmica, desetka i desno krilo, sve dok Arsenal zbog povreda nije ostao bez napadača i u februaru 2025. došao do ideje koju je Merino, kada ju je čuo na jutarnjoj šetnji pred utakmicu sa Lesterom, dočekao smijehom.

Ušao je u 69. minutu dok je bilo 0:0, a onda u 81. i 87. postigao oba gola za pobjedu Arsenala. Mikel Arteta je možda tražio hitno rješenje, dobio je ozbiljno fudbalsko otkriće. Merino je već ranije te sezone glavom pogodio protiv Liverpula u remiju 2:2, ali je poslije lesterske improvizacije njegova vrijednost u kaznenom prostoru postala jedan od oslonaca ekipe kojoj su se napadači redom povređivali.

Protiv Čelsija je jedinim golom prekinuo Arsenalov niz od tri prvenstvene utakmice bez pobjede, protiv Fulama je otvorio meč koji je završen 2:1, a Real Madridu je zatvorio vrata pogotkom za 3:0 u prvoj utakmici četvrtfinala Lige šampiona. Prvu sezonu u Londonu završio je sa devet golova u svim takmičenjima, sedam u Premijer ligi, što mu je tada bio najbolji učinak u karijeri.

Nastavio je i sljedeće jeseni. U Njukaslu je ušao sa klupe i u 84. minutu izjednačio, prije nego što je Gabrijel u šestom minutu nadoknade dovršio preokret. Na Stamford Bridžu je njegov pogodak donio bod Arsenalu protiv Čelsija u direktnom duelu timova iz vrha, protiv Brentforda je otvorio pobjedu kojom je Arsenal ponovo otišao na pet bodova prednosti, a protiv Mančester junajteda u 84. minutu poravnao na 2:2, iako je Junajted kasnije ipak dobio utakmicu.

Tokom kalendarske 2025. postigao je devet premijerligaških golova, više od bilo kojeg saigrača iz Arsenala, šest glavom, a kada se saberu sva takmičenja bio je na 13. To su brojke napadača, samo uredno smještene pored imena čovjeka koji na leđima u reprezentacije nosi dres sa brojem šest.

Zato Merinovi golovi nijesu proizvod slučajnosti, čak ni kada lopta ispadne Lamensu pravo pred noge. Slučajnost može da objasni gdje se lopta odbila, ali ne objašnjava zašto je baš on bio prvi na njoj. Isto važi za Lester, Čelsi, Njukasl, Njemačku i Portugal. On ulazi u kadar kada akcija prestane da bude taktička ideja i postane pitanje instinkta.

U toj sposobnosti ima i porodičnog gena. Anhel Merino je 1991. godine sa Osasunom gostovao Štutgartu u Kupu UEFA, postigao gol u pobjedi 3:2, a onda otrčao do korner zastavice i napravio krug oko nje. Trideset tri godine kasnije njegov sin je na istom stadionu, protiv domaćina Evropskog prvenstva, glavom postigao najveći gol svoje dotadašnje karijere i ponovio isti krug. Isti travnjak, ista zastavica kao centar porodičnog plesa, dvije generacije razdvojene sa više od tri decenije i spojene jednim pokretom.

Mikel je kasnije objasnio da je slavlje "ukrao" od oca jer mu se divi i želi da mu na taj način oda počast. Poslije Portugala opet je trčao oko zastavice, sada kao sin koji nosi očev ritual i kao otac koji gol posvećuje svom dvomjesečnom Marku, od kojeg je zbog Mundijala i dugog oporavka proveo odvojeno u posljednje vrijeme.

Porodična linija je važna, ali je Merino veoma rano shvatio da ime mora da izgradi sam. Ponikao je u Osasuni, klubu u kojem je njegov otac odigrao više od 200 utakmica, pa je 2016. sa svega 20 godina iz Pamplone otišao u Dortmund, daleko od Španije i sredine u kojoj je svako znao čiji je sin.

U Njemačkoj nije dobio minute kojima se nadao, u Njukaslu je upoznao snagu Premijer lige, a tek je kroz šest godina u Real Sosijedadu postao jedan od najboljih i najpouzdanijih vezista La Lige. Taj put ima mnogo veću vrijednost od uredno projektovane karijere čuda od djeteta.

U Dortmundu je morao da prihvati da talenat ne garantuje mjesto, u Njukaslu da tijelo i brzina odluke moraju da prate ideju, u San Sebastijanu je sve spojio, a u Arsenalu je, već kao evropski prvak i formiran fudbaler, naučio još jednu poziciju za koju se sada čini da ga je čekala cijelog života.

Otišao je da ne ostane samo Anhelov sin, a vratio se velikim utakmicama sa svojim imenom, svojim golovima i očevim plesom. Sve što sada radi dodatno dobija na težini kada se zna da je 25. januara doživio stres-frakturu stopala, proveo dva mjeseca na štakama i do Svjetskog prvenstva odigrao samo 28 minuta fudbala.

De la Fuente ga je čekao, svjestan da u ekipi ima igrače sa više ritma, ali nema drugog čovjeka koji tako dobro prihvata ulogu posljednje karte. Nije španski stručnjak htio da broji minute koliko je ko igrao, nego koliko je ko klasa koja se uklapa u njegovu viziju. Selektor je poslije Belgije rekao da je nepravedno što Merino ne počinje utakmice, uz dodatak da bi isto tako bilo nepravedno izostaviti nekog drugog.

Upravo se u toj gužvi vrhunskih igrača rodila savršena uloga. Merinov ulazak sa klupe odavno je specijalno zaduženje: mijenja geometriju kaznenog prostora, napada umorne štopere, dobija duel u vazduhu, kupi drugu loptu i radi ono za šta bi, da smo ga ranije pažljivije gledali, vjerovatno odavno bio zadužen.

Španiju sada čeka Francuska, utakmica u kojoj će pedeset detalja odlučivati ko ide u finale, a De la Fuente će na klupi ponovo imati fudbalera čiji životopis piše vezista, dok mu posljednjih 20 metara terena uporno ispravlja zanimanje. Ako meč uđe u posljednjih deset minuta i rezultat ostane poravnat, Francuzi će tačno znati ko dolazi i šta traži. Znali su i Nijemci, Portugalci i Belgijanci. Nije im pomoglo. Jer neki igrači čekaju da utakmica dođe do njih. Mikel Merino ulazi kada utakmica više nema kuda, napravi krug oko zastavice, pokupi porodično nasljeđe i odvede je tamo gdje je on naumio.