Portugal bez trofeja: Kraj ere zlatnih generacija

U Dalasu je u 91. minutu Mikel Merino, rezervista koji je ušao da bi Španija disala punim plućima, primio loptu iza leđa portugalske odbrane i mirno je spustio pored Dioga Košte. Navijači Arsenala se odavno pitaju kako je ovaj momak u karijeri završio kao igrač sredine terena, sa napadačkim instinktom kojeg se ne bi postidio ni Pipo Inzagi. Kristijano Ronaldo je stajao na centru sa pogledom čovjeka koji zna da se sa vremenom ne pregovara. A na klupi, u besprijekornom odijelu, sa onim svojim vječitim izrazom optimiste kojem se sistem opet raspao, sjedio je Roberto Martines.

Čovjek koji od sinoć više nije selektor Portugala. Čovjek koji je u desetak godina uspio ono što niko prije njega nije: da dvije zlatne generacije, dvije najtalentovanije grupe igrača koje su te zemlje ikada proizvele, otprati u istoriju bez ijednog velikog trofeja sa velikog takmičenja. Da budemo precizni, jer preciznost je ono što Martinesu vječito nedostaje. Liga nacija nije Mundijal. Nije ni Euro. To je takmičenje koje se pamti do prvog sljedećeg žrijeba, i taj pehar iz prošlog juna, osvojen na penale protiv iste ove Španije, sada djeluje kao okrutna šala.

Pogledajmo šta je Martines imao na raspolaganju ovog ljeta. Vezni red sa Vitinjom, koji je u ovom trenutku možda najkompletniji plejmejker Evrope, čovjek koji u Parizu diktira tempo kao dirigent kojem orkestar vjeruje slijepo. Bruno Fernandeš, motor koji nikad ne staje, kreator sa brojkama napadača, rekorder asistent Premijer lige. Bernardo Silva, fudbaler kojeg bi Pep Gvardiola klonirao da zna kako. Žoao Neveš, dječak po krštenici, veteran po načinu na koji čita teren, vezista koji igra kao da mu je neko još u djetinjstvu objasnio sve tajne balansa.

Na papiru, najjači vezni red prvenstva, i to nije samo neko navijačko mišljenje, to je opšti konsenzus uoči turnira. Na terenu, mjesec dana kasnije, ta imena su izgledala kao ljudi koje je neko nasumično izvukao sastavio prije turnira i ostavio ih bez jasne ideje šta da rade. Jer pogledajmo turnir u cjelini, ne samo oproštajnu noć. Portugal je u grupi remizirao sa DR Kongom. Ekipa sa četiri veznjaka iz najužeg svjetskog vrha nije uspjela da savlada reprezentaciju koja je na Mundijal došla kroz interkontinentalni baraž. Pa remi sa Kolumbijom, u kojem bi da ima kosmičke pravde bilo bar 2:0 za Hamesa Rodrigesa i družinu, jer su u svim segmentima razbili 'navigatore'. Pa petarda Uzbekistanu, poslije koje su svi analitičari na trenutak zaboravili prve dvije utakmice, jer Martinesove ekipe uvijek izgledaju veličanstveno onda kada je najmanje važno.

Drugo mjesto u grupi, teža strana kostura, i odmah u šesnaestini finala Hrvatska. E, ta utakmica u Torontu zaslužuje da se pamti, jer je u njoj bilo sve. Hrvatska je, sa Modrićem koji sa četrdeset godina igra svoj oproštajni turnir, nadigrala Portugal u sredini terena onako kako se nadigrava đačka ekipa. Perišić je zabio, Kovačić pogodio stativu, hrvatski veznjaci su loptu vrtjeli oko Vitinje i Fernandeša dok ih Martines u 63. minutu nije obojicu izvadio, priznajući poraz sopstvene ideje na najglasniji mogući način.

Portugal je imao šezdeset odsto posjeda i tri šuta u okvir gola, Hrvatska duplo više, i to je Martinesov fudbal sažet u jednu statistiku: lopta kao ukras, ne kao oružje. Ronaldo je izjednačio sa penala, Ramoš zabio glavom u 94. minutu na centaršut Leaoa, a onda je VAR u desetom minutu sudijske nadoknade poništio Gvardiolov gol zbog navodnog ofsajda, što je do suspenzije crvenog kartona Baloguna bio najveći skandal turnira. Portugal je prošao dalje, Modrić je otišao kući, a u Lisabonu su slavili kao da je taktika pobijedila. Nije. Pobijedila je sreća, i to ona vrsta sreće koja se troši.

U Dalasu je račun stigao na naplatu. Španija nije morala ništa spektakularno, dovoljno je bilo da bude ono što jeste: strukturisana, strpljiva, dosadna na onaj pobjednički način koji pamtimo iz 2010. godine. Portugal je imao svoje momente, Nuno Mendeš je pogodio prečku, Diogo Košta branio sve, ali suštinski problem je bio isti kao protiv Hrvatske, isti kao na Euru, isti kao uvijek. Vezni red koji bi trebalo da bude srce ekipe sveden je na poštansku službu čiji je jedini zadatak dostava u šesnaesterac, jer tamo čeka čovjek od 41 godine.

Kako se to radi? Kako se najbolji vezni red turnira pretvori u raštimovani orkestar? Recept je Martinesov i patentiran je odavno. Prvo, sistem se ne gradi oko veznog reda, nego oko napadača. Ronaldo ne radi presing, što znači da Portugal ne radi presing, što znači da se ekipa u fazi odbrane cijepa na dva ostrva između kojih pliva okean. Vitinja i Neveš, igrači rođeni da guše protivnika, povlače se pedeset metara niže i čekaju.

Drugo, kada Portugal ima loptu, cilj nije dominacija međuprostorom nego što brža isporuka naprijed, pa se Bruno Fernandeš, čovjek koji živi od poluprostora, seli na bok, a Bernardo Silva prima loptu leđima okrenut golu na sopstvenoj polovini. Treće, i najvažnije: nema plana B, jer plan A nikad nije ni bio plan. Bio je više religiozna vjera u 'ma mora to da bude dobro'. I tu dolazimo do omče. Ronaldo je jedan od dvojice najboljih fudbalera 21. vijeka (da ne otvaramo šire rasprave o prošlim vremenima), i to nije tema. Šest Mundijala, jedini čovjek koji je postizao golove na šest svjetskih prvenstava, najstariji strijelac u nokaut fazi u istoriji takmičenja. Poštovanje koje zaslužuje ne može se izmjeriti.

Ali priroda ne gleda statistiku i ne pamti zasluge. Priroda je ovog ljeta u Americi bila brža, oštrija i mlađa. Posao selektora, onaj pravi, prljavi dio posla, jeste da kapitenu kaže ono što kapiten ne želi da čuje. Fernando Santoš je to uradio u Kataru, izvadio ga iz tima, i Portugal je protiv Švajcarske odigrao najbolji meč u posljednjoj deceniji, šest komada ekipi koja je apsolutni hit posljednjih deset godina, Gonsalo Ramoš het-trik. Martines je, čim je došao, tu odluku poništio. Vratio je Ronalda u centar svemira i oko njega sagradio solarni sistem u kojem se vrhunski veznjaci okreću kao smrznute planete.

Omča oko vrata nije Ronaldo. Omča je nesposobnost da se Ronaldu kaže ne. A sve se ovo znalo unaprijed. Fudbal je ovo već gledao, samo u crvenim dresovima. Kada je Martines 2016. preuzeo Belgiju, dobio je u ruke nešto što se selektoru desi jednom u životu. De Brujne u naponu snage, plejmejker generacije. Azar, koji je u Rusiji 2018. bio najbolji igrač turnira rame uz rame sa Modrićem, i tih godina ne bi previše pogriješili da ga ugurate u priču Ronaldo VS Mesi. Lukaku, koji je golove davao serijski. Kurtoa, najbolji golman svijeta. Vitsel, Mertens, Karasko i Tilemans oko njih, Fertongen i Aldervejreld pozadi.

Generacija koja je godinama sjedjela na prvom mjestu FIFA rang-liste, jedina takva u istoriji te zemlje, država od jedanaest miliona ljudi koja je proizvela tim za titulu. I šta je od svega ostalo? Treće mjesto na Mundijalu 2018, koje se u Briselu i danas prepričava kao trijumf, a bilo je poraz. U polufinalu protiv Francuske Martines je tim koji je četvrtfinale protiv Brazila odigrao kao uragan postavio da čeka, da reaguje, da se nada. Jedna dobar centaršut, skok Umtitija, 1:0 i kraj. Najtalentovanija ekipa turnira ispala je ne ispalivši metak, jer je njen trener u najvažnijem meču karijere odlučio da se sakrije.

Onda Euro 2020. i četvrtfinale protiv Italije, poraz u kojem je De Brujne igrao polupolomljen, a Azar nije ni igrao, i u kojem je plan opet bio nada da će pojedinac riješiti ono što sistem ne može. I na kraju Katar, sramota nad sramotama. Zlatna generacija na ispraćaju gubi od Maroka, ne uspijeva da zabije Hrvatskoj i pakuje kofere poslije grupne faze, uz svlačionicu koja je javno pucala po šavovima, uz Kurtou i De Brujnea koji su preko novina poručivali da su prestari da bi bili dobri. Nisu bili prestari. Bili su istrošeni, ne godinama, nego šest godina fudbala koji od talenta pravi rutinu.

Tri velika takmičenja, tri različita načina da se isti talenat prospe. A između njih, kvalifikacije dobijane sa po trideset golova razlike, rang-lista koja laže i selektor koji tu laž prodaje kao dokaz. To je, na kraju, Martinesova taktika kada se skinu svi slojevi šminke. Tri i po beka u posjedu, formacija koja na tabli izgleda avangardno, a na terenu proizvodi sterilno vladanje loptom bez penetracije. Fudbal koji liči na pozicionu igru kao što voštana figura liči na čovjeka: sve je na svom mjestu, samo ne diše. Protiv slabijih to prolazi, i zato njegove ekipe redovno gaze kvalifikacije i pune statistiku. Kad preko puta stane protivnik koji zna šta radi, Martinesov fudbal se raspadne u prah, jer ispod fasade nema motora.

Sinoć na konferenciji rekao je da je došao da osvoji Mundijal, pa kako ga nije osvojio, nema smisla da nastavi. Rijetka iskrena rečenica jednog vječitog prodavca optimizma. Portugal će 2030. biti domaćin Svjetskog prvenstva, sa Nevešom, Vitinjom i generacijom koja tek stasava, i bez Ronalda, koji je poslije meča potvrdio ono što smo svi znali da je završio karijeru u reprezentaciji. Neka sljedeći selektor, a to bi trebalo da bude iskusni Žorž Žezus, bude čovjek koji razumije jednostavnu istinu koju Martines za deset godina i dvije zemlje nije naučio: zlatne generacije rijetko umru odjednom. Obično im prvo ubiju ritam, pa hrabrost, pa jasnu ideju, pa ih na kraju vrijeme samo potpiše kao svoje. Za Portugal još ima nade i vremena za Vitinju i drugove, sada je sve na savezu.