Tragična sudbina Andresa Eskobara: Autogol koji je prethodio ubistvu

Prije 32 godine svijet fudbala potresla je tragična smrt kolumbijskog reprezentativca Andresa Eskobara, koji je ubijen samo nekoliko dana nakon eliminacije Kolumbije sa Svjetskog prvenstva u SAD. Njegov brat Santjago Eskobar prvi put je detaljno govorio o događajima koji su prethodili tragediji.

Porodica je tokom Mundijala boravila u Las Vegasu, a Andres je, uprkos njihovim molbama da ostane u SAD, odlučio da se vrati u Medeljin, gdje ga je čekala vjerenica. Eskobar je pred Mundijal bio na pragu transfera u Milan, koji ga je vidio kao nasljednika legendarnog Franka Barezija. Međutim, na utakmici protiv domaćina SAD postigao je autogol u porazu Kolumbije od 2:1, poslije čega je bio potpuno slomljen. 'Rekao mi je: ‘Nikada u životu nisam dao autogol, a morao sam baš na Svjetskom prvenstvu’. Bio je uvjeren da više neće potpisati za Milan', ispričao je Santjago.

Kolumbijski reprezentativci tokom turnira bili su pod ogromnim pritiskom, a pojedini članovi tima dobijali su i prijetnje smrću. Santjago je pokušao da nagovori brata da se ne vraća u Kolumbiju, ali Andres je želio da se suoči sa situacijom. Samo četiri dana po povratku u Medeljin, ubijen je sa šest hitaca dok je sjedio u svom automobilu. Te večeri bio je sa prijateljima u noćnom klubu, a prema svedočenjima, nije osjećao nikakvu opasnost sve dok pri izlasku nije dobio podrugljiv komentar zbog autogola.

'To je bio najteži trenutak mog života. Poslije 32 godine i dalje plačem za njim. Nije zaslužio da umre na takav način', rekao je Santjago Eskobar. Po izlasku iz noćnog kluba, Andres Eskobar krenuo je ka svom automobilu zajedno sa prijateljem Eduardom Rohom i njegovom suprugom. Tada su mu prišla braća Santijago i Pedro Galjon Enao, poznati narko-trgovci iz Medeljina. Ismijevali su ga zbog autogola na Svjetskom prvenstvu, vrijeđali ga i provocirali. Mirni Eskobar je u početku pokušao da ih ignoriše, ali se nakon što je sjeo u automobil vratio do grupe i zatražio da pokažu poštovanje. U tom trenutku odjeknulo je šest hitaca.

Njihov telohranitelj Umberto Munjoz Kastro priznao je ubistvo. Osuđen je na 43 godine zatvora, ali je odslužio samo 11, dok su braća Galjon kao saučesnici provela 15 mjeseci iza rešetaka. 'Nikada nije mogao da zamisli da će ga ljudi koji su ga toliko voljeli dočekati s tolikom mržnjom', rekao je njegov brat Santjago. Dodao je da ga vijest o nedavnom ubistvu Santijaga Galjona u Meksiku nije obradovala. 'To mi ne vraća Andresa. Ničija smrt neće vratiti mog brata'.

Santjago se prisjetio i Andresovih početaka. Kao stidljivi tinejdžer pitao ga je da li će jednog dana postati profesionalni fudbaler. Brat mu je savjetovao da bude disciplinovan, promijeni ishranu i ozbiljno trenira. Andres ga je poslušao, već godinu kasnije debitovao za Atletiko Nacional, a ubrzo postao jedan od najboljih kolumbijskih fudbalera i osvajač Kopa Libertadores. Braća su se kasnije susretala i kao rivali u kolumbijskom prvenstvu. Santjago se sa osmjehom sjeća kako je molio mlađeg brata da mu ne postigne gol iz prekida, jer bi ga trener zbog toga ostavio na klupi.

Andres je bio poznat i kao obrazovan i skroman čovjek. Tokom Mundijala 1994. pisao je kolumne za list El Tiempo, a posljednji tekst završio je rečenicom koja je danas potresan podsjetnik na njegovu sudbinu: 'Vidimo se uskoro, jer život se ovdje ne završava'. 'Poslije 32 godine i dalje plačem za njim. Ne mogu da razumijem smrt čovjeka koji je samo želio da igra fudbal, obraduje navijače i da sve za svoju zemlju'. Danas i sam vodi tešku borbu sa rakom, a tokom života izgubio je majku, sestru i još nekoliko članova porodice. Ipak, kaže da mu je najvažnije da se Andres pamti po onome kakav je bio, a ne po tragediji koja ga je zadesila.

U Medeljinu se danas nalaze murali, spomenik i sportski centar koji nose njegovo ime, dok ga navijači Atletiko Nacionala smatraju jednom od najvećih klupskih legendi. 'Njegovo najveće nasljeđe nisu fudbalske utakmice, već to što je bio izuzetan čovjek. Vrijednosti, poštenje i karakter – to je ono što nam je ostavio. Andres je i dalje živ u našim srcima', zaključio je Santjago.