VDT odbacilo prijavu u slučaju 'Telekom', Vrhovni sud potvrdio

Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) nema procesni interes za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti u predmetu poznatom kao 'Telekom', budući da nakon što je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) odbacilo krivičnu prijavu u tom slučaju, na tu odluku nijesu reagovali. To je zaključak Vrhovnog suda koji je odbacio zahtjev za zaštitu zakonitosti VDT-a kao nedozvoljen.

U rješenju Vrhovnog suda detaljno je objašnjeno zašto ovaj pravni lijek u ovoj fazi nije dozvoljen, odnosno koja je razlika između zahtjeva za zaštitu zakonitosti i žalbe na neku sudsku odluku. Odlučeno je nakon što je VDT 13. maja podiglo zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv rješenja Višeg suda u Podgorici u predmetu 'Telekom'. Dan ranije, Viši sud u Podgorici je saopštio da taj predmet nije apsolutno zastario i da se to odnosi na dio koji tretira krivično djelo primanja mita, za šta se terete bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, njegova sestra Ana, kao i nekadašnji predstavnici Telekoma, HLT fonda, preduzeća Monte Adrija i Mađar Telekoma – Oleg Obradović, Veselin Barović, Damjan Hosta i Tomaš Marvai.

U odluci se navodi da u konkretnom slučaju vrhovni državni tužilac nema procesni interes za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Nakon odbačaja krivične prijave, državni tužilac prestaje da bude nosilac funkcije gonjenja u tom predmetu, koja funkcija prelazi na oštećenog kao supsidijarnog tužioca. U takvoj procesnoj situaciji, iniciranje podnošenja vanrednog pravnog lijeka od strane tužioca koji je odbacio krivičnu prijavu ne može imati za cilj zaštitu zakonitosti u okviru funkcije krivičnog gonjenja koju više ne vrši u tom predmetu.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti ukazano je da je sporni rješenje vijeća sudija Višeg suda u Podgorici odbijeno kao neosnovano neslaganje sudije za istragu Višeg suda za sprovođenje određenih dokaznih radnji. Vijeće sudija je ispoljilo mišljenje da nije nastupila relativna zastarjelost krivičnog gonjenja, nalazeći da su u međuvremenu preduzimane procesne radnje u cilju otkrivanja učinioca i krivičnog djela koje su prekinule zastarijevanje. Zaključeno je da nema smetnji da se sprovedu predložene dokazne radnje, što znači da nije riječ o odluci kojom se krivični postupak pravosnažno okončava, već stvara osnov za sprovođenje određenih dokaznih radnji i, u zavisnosti od njihovog ishoda, eventualno započinje krivični postupak u formalnom smislu.

Iz Vrhovnog suda naglašavaju da je nesporno da je VDT, u smislu odredaba Zakona o krivičnom postupku (ZKP), ovlašćeno da podnese zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede zakona. Međutim, samo postojanje formalne (zakonske) ovlašćenosti za podnošenje ovog vanrednog pravnog lijeka ne znači istovremeno da je svako neslaganje sa sadržinom sudske odluke osnov za njegovo podizanje. Radnje i odluke preduzete u fazi izviđaja nemaju karakter pravosnažnog meritorno odlučivanja o krivičnoj stvari. Vanredni pravni lijekovi, kao izuzetak od načela pravosnažnosti, podliježu restriktivnom tumačenju, pa se njihova primjena može zasnivati isključivo na izričitom zakonskom ovlašćenju. Kako Zakonik o krivičnom postupku ne propisuje mogućnost izjavljenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv radnji i odluka u fazi izviđaja, kao ni istrage, ovaj sud smatra da ne postoji zakonski osnov za meritorno odlučivanje po podnijetom zahtjevu.