Preminuo Veljko Barbieri, književnik i gastronom

Preminuo je Veljko Barbieri, hrvatski književnik i autor brojnih knjiga o gastronomiji, a vijest o njegovoj smrti potvrdila je njegova kći Sara. Barbieri je imao 76 godina. Rođen je 14. svibnja 1950. u Splitu, gradu koji će ostati duboko upisan u njegov književni, mediteranski i gastronomski imaginarij.

Barbieri nije bio samo autor recepata, niti samo pisac koji se bavio hranom. Bio je jedan od rijetkih koji su znali pokazati da je kuhinja mnogo više od tanjura: ona je sjećanje, povijest, obiteljski stol, jezik, more, grad, miris djetinjstva i trag civilizacija koje su prolazile Mediteranom. U njegovim knjigama hrana nije bila fusnota života, nego njegov najdublji zapis.

Maturirao je na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je filozofiju i španjolski jezik. Tijekom duge karijere pisao je pripovijetke, romane, eseje, kazališna, radijska i televizijska dramska djela, ostavljajući iza sebe opus koji se kretao između književnosti, povijesti, gastronomije i dalmatinske kulturne memorije.

U književnosti se Barbieri javio romanima, pripovijetkama i esejističkim tekstovima, ali široka javnost posebno ga pamti po njegovu jedinstvenom pristupu gastronomiji. Bio je autor serijala i knjiga koje su hranu izvadile iz običnog kuhinjskog okvira i smjestile je ondje gdje joj je, u njegovu svijetu, uvijek bilo mjesto — u kulturu. Na Hrvatskoj televiziji vodio je serijal o povijesti hrane "Jelovnici izgubljenog vremena", a njegove gastronomske kolumne objavljivane u tjedniku Nacional prerasle su u knjige "Kuharski kanconijeri", koje su doživjele više izdanja i prijevoda.

Barbieri je bio i autor knjiga "134 male priče o hrani", "100 mitova o hrani", "Priča o dalmatinskoj kuhinji" i "Večernje bajke o hrani". U tim knjigama Barbieri nije samo zapisivao recepte. On ih je vraćao u vrijeme, u prostor i u jezik. Svako jelo imalo je svoju prošlost, svaka namirnica svoje putovanje, svaka kuhinja svoje korijene. Dalmacija, Mediteran, antički tragovi, venecijanski slojevi, otočke kuhinje, pučka tradicija i književna mašta kod njega su se spajali u jednu prepoznatljivu priču.

Barbieri je rođen u Splitu, a taj grad i širi mediteranski prostor ostali su trajno prisutni u njegovim djelima. Pisao je o Dalmaciji ne kao o turističkoj slici, nego kao o kulturnom organizmu: prostoru u kojem se susreću povijest, jezik, mitologija, kuhinja, more i svakodnevni život. Njegova djela poput "Split: roman staroga grada", "Hvar: kantilene i kartoline", "Dioklecijan" i kasnija verzija "Ja Dioklo Jupitrov sin" pokazuju koliko ga je zanimala veza između povijesti i književne imaginacije.

Kod njega antički car, stari grad, ribarska kuhinja i obiteljski stol nisu bili odvojeni svjetovi. Bili su dijelovi iste mediteranske slike. Zato se Barbierija teško može svesti na jednu etiketu. Bio je književnik, gastronom, esejist, televizijski autor, kroničar Dalmacije i jedan od onih ljudi koji su znali da se kultura ne čuva samo u muzejima, nego i u svakodnevnim običajima.

Barbieri je hrvatskoj gastronomiji dao ono što joj često nedostaje u brzom vremenu: dubinu. Pokazao je da recept bez priče ostaje samo uputa, ali recept s pamćenjem postaje dio identiteta. Iza Veljka Barbierija ostao je širok i raznolik opus. Među njegovim romanima i proznim djelima ističu se "Priča o gospodinu Zaku", "Zatvor od oleandrova lišća", "Trojanski konj", "Epitaf carskog gurmana", "Odisejev erotikon" te pripovijetke poput "Novčića Gordiana Pia".

Pisao je i o ratnim zbivanjima, među ostalim u dnevniku "Tko je sa mnom palio kukuruz", vezanom uz događaje oko Pakraca 1991. godine. Objavljivao je i poeziju, a 2009. godine izdao je zbirku "Sto koraka po šumi". Ta širina pokazuje da Barbieri nije bio autor jedne niše, nego stvaralac koji je kroz različite forme stalno tražio isti dublji sloj: kako se čovjek sjeća, kako pripada prostoru, kako kultura preživljava u jeziku, hrani, gradu i obitelji.

Barbieri je bio član Društva hrvatskih književnika i Zajednice hrvatskih umjetnika, a njegovo ime ostat će vezano uz posebnu vrstu pisanja u kojoj se književnost i gastronomija nisu nadmetale, nego se nadopunjavale.

Smrt Veljka Barbierija nije samo odlazak jednog pisca. To je odlazak autora koji je znao spojiti ono što se često nepravedno razdvaja: visoku književnost i svakodnevni stol, povijest i recept, Mediteran i osobnu memoriju, Dalmaciju i svijet. U vremenu kada se hrana sve češće svodi na fotografiju, trend ili brzu objavu na društvenim mrežama, Barbieri je podsjećao da je jelo priča starija od svakog ekrana. Da iza svakog okusa stoje ljudi, brodovi, ratovi, trgovine, obitelji, siromaštvo, svečanosti, gubici i povratci. Da gastronomija nije samo užitak, nego i arhiv. Upravo je zato njegov rad važan i danas. On nije pisao samo za kuhare, gurmane ili književne čitatelje. Pisao je za sve koji razumiju da se identitet jednog prostora ne gradi samo velikim događajima, nego i malim stvarima koje se ponavljaju: kruh na stolu, ulje u zdjeli, riba na vatri, vino u čaši, riječ uz objed.