Travis Barker otvoreno o najtežem periodu svog života

Život Travisa Barkera teško bi mogao da stane u jedan dokumentarni film. Bubnjar grupe Blink-182 iza sebe ima decenije muzičkih uspjeha, brojne bendove, saradnje sa najvećim imenima hip-hopa i rokenrola, ali i iskustvo koje mu je zauvijek promijenilo život. Upravo o svemu tome govori dokumentarni film 'Travis Barker: Louder Than Fear', koji prati njegov život i karijeru od 2017. do 2026. godine.

Film počinje dramatičnim snimcima avionske nesreće iz 2008. godine, u kojoj je Barker preživio pad aviona u Južnoj Karolini, dok su četiri osobe izgubile život. Samo nekoliko minuta nakon početka dokumentarca, gledaoci vide snimke požara zabilježene kamerom policijskog automobila. Zatim slijedi rez i priča se vraća na čovjeka koji je preživio tragediju i pokušao da nastavi život, piše AP.

Barker je počeo da svira bubnjeve kada je imao samo četiri godine. Njegov prvi veliki uzor bio je Animal iz 'The Muppets', a kasnije je otkrio velikane poput Badija Riča, Denisa Čambersa i Elvina Džonsa, kao i bubnjara Mötley Crüea, Tomija Lija. Njegov profesionalni put počeo je mnogo prije nego što je postao član Blink-182. Svirao je u grupi 'Feeble', a potom je nastupao sa ska bendom 'The Aquabats'. Pravi proboj uslijedio je kada je postao član grupe Blink-182, koja ga je lansirala među najveće zvijezde pop-punka.

Barker se nikada nije zadovoljio samo jednim bendom. Tokom karijere radio je na projektima Box Car Racer i +44, sarađivao sa brojnim hip-hop izvođačima, među kojima su Bun B i Lil Wayne, a bavio se i DJ projektom TRV$DJAM. Uz muziku, razvijao je interesovanja za skejtbording, automobilsku kulturu, modu i sopstvene modne brendove. Ipak, sve se vraća na bubnjeve. 'Moje bubnjanje postalo je zaista ozbiljno nakon što mi je majka umrla. Bubnjevi su bili terapija', kaže Barker u filmu.

Najdramatičniji dio Barkerove životne priče dogodio se 2008. godine kada se avion u kojem se nalazio srušio u Južnoj Karolini. Barker je preživio, ali je zadobio stravične povrede; sedamdeset odsto njegovog tijela bilo je opečeno, proveo je šest mjeseci u centru za liječenje opekotina, uglavnom pod morfijumom, i imao je čak 30 operacija. 'Bio sam u centru za opekotine šest mjeseci na morfijumu i imao sam 30 operacija. Sedamdeset odsto mog tijela bilo je opečeno', prisjeća se Barker.

Nakon svega što je preživio, morao je da se izbori i sa psihološkim posljedicama nesreće. Godinama nije mogao da leti avionom zbog posttraumatskog straha. Zanimljivo je da je dokumentarac prvobitno trebalo da ima drugačiji kraj. Film je u početku zamišljen kao svojevrsni nastavak Barkerovih memoara 'Can I Say: Living Large, Cheating Death, and Drums, Drums, Drums' iz 2015. godine. Producenti su predložili da se dokumentarac završi scenom Barkera kako, i dalje nesposoban da leti zbog traume, prilazi avionu. Međutim, Barkeru se ta ideja nije dopala. 'Nije bilo plana B', kaže on.

Barker danas svoje najveće životne tragedije posmatra i kao iskustva koja su ga oblikovala. 'Bilo da je to bila smrt moje majke ili avionska nesreća, naučio sam, gledajući prijatelje i jednostavno živeći život, da traumatična iskustva mogu nekoga uništiti ili ga definisati', dodaje Barker. On ponovo leti avionom, ali strah još uvijek nije potpuno nestao. 'Kada avion uđe u turbulenciju, ne mogu lako da objasnim šta se događa u mojoj glavi', priznaje.

Porodica je postala jedan od najvažnijih izvora njegove snage. 'Oni su moja najveća radost', kaže o svojoj djeci. Kada govori o nasljeđu koje želi da ostavi iza sebe, Barker nema komplikovan odgovor. Volio bi da ga ljudi pamte po muzici i bubnjevima, ali i kao dobrog oca, supruga, sina i brata. 'Ne volim gubitke koji su se dogodili. Ali volim koliko sam morao da se borim', zaključuje on.