Faruk Dizdarević – Čovjek koji je knjigom čuvao pamćenje

Faruk Dizdarević je istoričar kulture, književnik, publicista i pregalac koji je više od pola vijeka posvetio očuvanju zavičajne baštine, umjetnosti i duhovnih vrijednosti. Rođen 1943. godine u Bijelom Polju, osnovno i srednje obrazovanje stekao je u rodnom gradu, a studije završio na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Po dolasku u Priboj, najprije je radio kao profesor, da bi potom preuzeo Dom kulture i ostao na njegovom čelu sve do penzionisanja.

Upravo u tom razdoblju ova ustanova postala je mjesto susreta umjetnika, naučnika, književnika i brojnih stvaralaca. Malo je kulturnih događaja u Polimlju u čijem nastanku nije ostavio svoj pečat. Bio je jedan od utemeljivača Limskih večeri poezije i Limskih večeri dječje poezije, pokretač likovnog serijala „Put ka slici“, pozorišnih smotri, recitatorskih okupljanja i drugih kulturnih manifestacija.

Istovremeno je pokrenuo i izdavačku djelatnost kroz biblioteke i edicije koje su mnogim piscima omogućile da njihova djela stignu do čitalaca. Njegov život bio je neraskidivo vezan za knjigu. Nije bio samo pisac, već i istraživač, priređivač, kritičar i hroničar vremena. Decenijama se bavio književnom, likovnom i pozorišnom kritikom, istorijom kulture i etnomuzikologijom, ostavljajući za sobom više od trideset knjiga koje danas predstavljaju dragocjeno kulturno nasljeđe.

Za njega knjiga nikada nije bila samo predmet na polici, već svjedočanstvo o ljudima, vremenu i duhovnim vrijednostima jednog kraja. Zato je godinama istraživao arhive, razgovarao sa stvaraocima i bilježio ono što bi bez takvog truda moglo ostati zaboravljeno. Posebnu pažnju posvetio je očuvanju stvaralaštva drugih. Priredio je izbore poezije Mehe Barakovića, Rasima Ćelahmetovića, Ilijasa Dobardžića, Safeta Hadrovića Vrbičkog, Braha Adrovića i Ćamila Sijarića, uvjeren da dobra poezija zaslužuje da traje i da neprestano pronalazi nove čitaoce.

Posebno mjesto u njegovom opusu pripada Ćamilu Sijariću, čijem je djelu posvetio decenije istraživanja. Još 1976. godine organizovao je u Priboju naučni skup posvećen ovom velikom piscu, bio jedan od neposrednih učesnika osnivanja Spomen-biblioteke „Ćamil Sijarić“ u Godijevu, a o njegovom životu i književnom djelu objavio čak pet knjiga. Ta dugogodišnja posvećenost svjedoči da je u Sijariću prepoznavao jednu od najvažnijih književnih pojava ovog prostora.

Istraživački duh vodio ga je i kroz prošlost. Monografijama „Holujački Dizdarevići“, „O Hasan-agi i njegovoj vakufnami“, „Gajret u Priboju“, „Samo je prošlost vječna“, kao i brojnim drugim publikacijama, zabilježio je važne stranice lokalne i regionalne istorije. Istovremeno je izučavao etnomuzikološko nasljeđe, književnost, likovnu umjetnost i kulturne institucije, pokazujući da jedan narod najbolje upoznajemo kroz njegovu kulturu.

Njegova bibliografija svjedoči o širokom rasponu interesovanja. Knjige „Ogledi“, „U potrazi za smislom“, „Druga obala“ i „U vrtu razgranjenih staza“ otkrivaju autora koji promišlja o čovjeku, umjetnosti, pamćenju i smislu postojanja. Kao priređivač nastavio je i rad na očuvanju djela Ćamila Sijarića, objavljujući izbor pripovjedaka „Ram Bulja i druge pripovijetke“, kao i zbornik tekstova o njegovom stvaralaštvu „Magija pripovijedanja“.

Veliku pažnju posvetio je i slikarstvu. Razgovori sa Milanom Konjovićem i Radomirom Vergovićem predstavljaju dragocjena svjedočanstva o vremenu, stvaralaštvu i ličnosti dvojice umjetnika. Istom posvećenošću sakupljao je i muzičku baštinu, pa je u knjizi „To davno bješe, sjećam se ja“ sačuvao od zaborava brojne pjesme koje su obilježile jednu epohu.

Njegov naučni i književni rad predstavljen je na brojnim naučnim skupovima, okruglim stolovima i stručnim publikacijama. Tekstovi su mu objavljivani u časopisima, zbornicima i dnevnoj štampi, uvršten je u više antologija, almanaha i leksikona, a prevođen na poljski, češki, bugarski, ruski, rumunski i engleski jezik. Član je Udruženja književnika Srbije i Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Kao intelektualac čiji rad prevazilazi lokalne okvire, član je i Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, a inostrani je član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.

Nominacija za prestižnu nagradu „Meša Selimović“ 2021. godine predstavlja još jednu potvrdu da je njegovo stvaralaštvo prepoznato i daleko izvan zavičaja. Da je njegov rad bio cijenjen daleko izvan sredine u kojoj je stvarao, potvrđuje i više od trideset nagrada i priznanja. Među njima su „Pero Ćamila Sijarića“, „Zlatna značka“ Kulturno-prosvjetne zajednice Srbije, nagrada „Blažo Šćepanović“, Zlatna plaketa sa Poveljom Opštine Priboj, priznanja iz Poljske, Plaketa „Ratkovićevih večeri poezije“, Povelja „Bihorski kazivač“, kao i jugoslovenski Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima.

Ipak, najveća nagrada Faruka Dizdarevića nije nijedno odlikovanje. To su desetine knjiga koje ostaju da svjedoče o jednom vremenu, ljudima i kulturi, kao i generacije čitalaca koje će u njegovim djelima pronalaziti znanje, nadahnuće i pouku. Kada se danas govori o Faruku Dizdareviću, najprirodnije je govoriti o čovjeku koji je znao da kultura nije samo umjetnost, već i pamćenje, odgovornost i plemenitost. Njegov život pokazuje da istinski intelektualac nije onaj koji samo piše knjige, već onaj koji svojim radom čuva dostojanstvo ljudi i vremena u kojem živi. Upravo zato njegovo ime zaslužuje mjesto među najznačajnijim kulturnim pregaocima Polimlja i šireg prostora, kao trajni podsjetnik da znanje, dobrota i posvećenost ostaju najvrednije nasljeđe koje jedan čovjek može ostaviti.